Da se nadoveže na prethodnu iz galerije, ovo je fotka iz istog parka (Torres del Paine u Chileu) samo dan ranije, dan koji je bio vrlo zanimljiv :)

Sve je počelo kao prelijepo zimsko jutro, ja i kolega fotograf smo ustali u zoru i bili praktički jedini ljudi u parku. Otkako smo napustili refugio (planinarska kućica) ujutro, cijeli dan nismo nikoga vidjeli.

Kako je dan odmicao, djelomično smo se izgubili. "Izgubili" je možda kriva riječ jer smo imali karte i znali točno gdje smo, samo što su staze kojima smo trebali kasnije ići bile prekrivene snijegom (u podnožju planine na slici) tako da smo išli prilično napamet u pravom smjeru te je na mahove teren bio potpuno neprohodan.

Tog dana hodali smo kroz stepe, pješčane plaže, kamenjare, grmlje, trnje, šume, močvare i naposljetku snijeg do koljena, sve sa 20kg na leđima (nosili smo nešto foto opreme, i odjeću, hranu i vodu za 4 dana koliko smo bili u parku).

Uz sve to, popodne je počela kiša, i počeli smo razmišljati o tome da ćemo možda provest noć na planini (zima, smračuje se oko 5 popodne, a hodati ovuda po mraku pod naoblakom je nemoguće). Naravno, bili smo bez šatora, jer je plan bio ići od refugia do refugia svaki dan. Lesson learned :)

Obzirom da smo u 2 popodne bili na trećem od devet korita koja je trebalo proći do sljedećeg refugia, i da nam je samo za proći pojedino korito trebalo oko pola sata (kamenjar pod snijegom, svaki korak je naslijepo i treba ga pažljivo odmjeriti), plus put od korita do korita koji nije zanemariv, odlučili smo da još prije mraka jedino ima nade vratiti se do početnog refugia. Taj put smo sad već znali, te smo se ubrzanim tempom i ignorirajući močvare (iliti, s potpuno mokrim nogama koje ni visoke goretex gojze nisu spasile) vratili natrag točno oko sumraka.

Zbog ove i još nekih fotki nastalih ovog i idućeg dana, to bi bez razmišljanja opet ponovio (samo sa šatorom :P)

Torres del Paine national park, Chile

September, 2008.