prijateljice, rukopis vam je postao pomalo nakošen, strepite li da ću stvarno popiti taj čaj, ili ste pismo pisali u kočiji zauzdanoj vašim djelićima koji su se otrgli od pribadača?

vlakovima se ne vozim, jer sam kao što znate slobodan, upravljati svojom sudbinom, bilo volanom , bilo guvernalom. preko potonjeg sam danas preletio, zbog prezrene jamice u tlu, no listići koje ste nabrali, bili su tako meko prizemljenje. htjeh zaspati na njima. jeste li sigurni da su to listići čaja? smijah se, o da. player je produžio do obližnjeg hrasta, i preživio taj let, tako da su moji valceri, na vašim crnim tipkama razveselili i tog hiberniranog diva.

vidjeh ju. zaslijepila me spoznaja da niste samo sadašnja i buduća vječnost, već da ste vječnost bili. tek sad se sjetih, našeg čitača dlana. regresije. onaj život kada sam bio južnoamerička krtica, a vi oklopljeni pasanac? tada nismo mogli imati sreće, iako smo gajili određene simpatije.

ja sam živio u svom podzemnom svijetu, a vi ste nekako bili zatvoreni u sebe.

ili vrištine ujedinjenog kraljevstva? baskervilski pas i winsdorska puma. skrivajući se od ljudi skrivali smo se i od sebe samih, iako smo imali puno toga zajedničkog. recimo, zvali su nas čudovišta iako nikom nismo nanijeli zla, niti nas je iko ikad pouzdano vidio.

bilo je to vrijeme kada je kurva europa bila umorna od ognja, mača i sijedih likantropa.

ne, ne šutite prijateljice, s razlogom ste postali nemirni, jer moje nesavršene riječi mogu biti i bolje. i vaš mačak se pomazi s običnim stolcem zar ne?

dok vas nije bilo sjetno sam gledao kako kroz pulsare sati umiru minute. na minute zaboravih, postale su ritam vašeg srca. usporen. do jedne od vječnosti. pozdravlja vas vaš naprstak južnoameričkih mirodija.