tog dana

kada je počelo proljeće

promrzli se behar topio u neobičnoj svjetlosti

kapi sam hvatala jezikom šutnje

i tople ih vraćala zemlji

skoro sam se postidjela te svoje tajne bolesti

dok mi se primicala blijeda žena

iz ponora dubokog pola života

prošla je pored mene

kao da me nema

behar je i dalje padao po nama

ako je istina kako je smrt savršena

onda sam bila i dijelom savršenstva

otvorenih očiju

mramorni je otok dobio boje

a ja zaslijepljenost

bijele mrlje između redova

ostale su bijela glad za praznikom rođenja