Jednom davno sam fotkao. I onda sam opao. (I ne ponosim se time). Ne opao u standardu i ne opao na moju guzicu nego amabaš tamo gdje ne treba. Opao sam, još gore - na Slijepčevićevu guzicu, i to baš tam gdje mu je displej, pa sam ga skršil, displejno. Srećom ne na Slijepčevićevu facu, ono tamo gdje mu je kljuka, objektiv, oka ... ali možda bolje da sam mu na facu nego da sam na guzicu, ufff, ne znam ni sam... A Sljepčević, kao svaki fašist nema viewfinder u sebi, optičko nema tražilo niks, nula, niente, samo solamente: (razbijeni) displej ... Ali on i dalje sve vidim ja sada nešto radi, snima fotke, Slijepčević nije potpuno slijep, snima on, živ je on, vampir je on. Na aparatima je ali živ je. Njega mržnja prema meni pokreće, njega ta mržnja održava na životu, njega ta mržnja i njegova izvorna funkcija "ja sam fotoaparat" ubijaju, skužavajte: nije ni njemu lako ... Eutanazija ne dolazi u obzir. Povodim se za onom starom Đure Gavrilovića: "Pa šteta je to bacit'!". Slijepčević je Panasonic DMC-LX3, onomad prije woke poke generacije Z, X, Y turbo aparatić, stane u džep bome i u šlic, Leica stakla, prvi 24mm širac među malcima njegove generacije, RAW, svjetlosna jačina za polizati kremšnite... i ja ga skršim!. I zbog svega toga, zbog te svoje skršene sudbe Slijepćević je postao - zloćest. Ali nedam se tu ni ja, znam da u njemu ima potencijala, makar komande se ne vide, makar šta radiš se ne vidi, znam ja da on fotografirati želi, makar jedna od 10 fotki s njime upali, znam da na čudan način on to iskazuje, da mu fokus bježi, da radi on na ljubav a povremeno i na inteligenciju ... pa ako mu prije fotoklika iz sebe u njega, udahnem duboko i proširim u njega ljubav - ta fotka će daobog upaliti ... a ne daobog ne upali li prodat ću ga staroj babi u cameri obscuri za duhan