Fotozine “Žičani okidač” : ISSN 1334-0352 : s vama od 6. 6. 1998

fotozine
fotografija
druženja
prilozi
sitnine
prijavnica
nadimak:

lozinka:

upamti me
trenutno prisutni:

upit_slike krepal, administratoru je poslana poruka o grešci.…

Ovih 12 (opskurnih) fotografskih slika prvi puta sam predstavio javnosti na mojoj prvoj samostalnoj izložbi fotografskih slika snimanih kamerom opskurom koja je pod naslovom "©ame®@ obs©u®@ pola milenija poslije, 12 opskurnih fotografija" bila otvorena u KIC-u (KULTURNO INFORMATIVNOM CENTRU) U Zagrebu, Preradovićeva 5, od 4. do 23.10.1998. godine, povodom 500-te obljetnice "pronalaska" kamere opskure, 430-e obljetnice izuma kamere lucide, 410-e obljetnice izuma zrcalne kamere, 271. obljetnice pronalaska fotosjetljive tvari, 209. obljetnice rođenja Lois Jacques Made Daguerrea, 160. obljetnice izuma dagerotipije i 129. obljetnice pronalaska filma, a bila je posvećena Nikoli, Janku i Anji i njihovom potomstvu. Povod otvaranju ovog albuma i stavljanju ovih 12 slika na internet je ponovo izlaganje svih tih 12 slika (uz niz ostalih nastalih u međuvremenu) u izložbenom salonu "Isidor Kršnjavi" Škole Primijenjene Umjetnosti i Dizajna u Zagrebu na trgu maršala Tita 11, u okviru moje 10. samostalne izložbe fotografskih slika snimanih kamerom opskurom koja je pod naslovom "©ame®@ obs©u®@ ©®oatic@", otvorena 21.3., a razglediva je do 4.4.2006. godine. Snimanje ovih 12 fotografskih slika trajalo je ukupno 1,963.640 sekundi ili 22 dana, 17 sati, 27 minuta i 20 sekundi što znači da je svaka slika snimana prosječno 163.636,7 sekundi ili 1 dan, 21 sat, 27 minuta i 16,666666666667 sekundi. Uz svaku sliku u ovom albumu napisano je koliko je dugo njeno snimanje zaista trajalo. Izložbu je otvorio dragi kolega iz Škole Primijenjene Umjetnosti, povjesničar umjetnosti Enes Quien. Svako otvorenje izložbe je obaveza galerije, voditelja galerije i autora. Najčešće je to tirada lamentacija i samohvalnih hvalospjeva kojima se maltretira uzvanike, koji iz pristojnosti to otrpe da bi se poslije mogli neoficijelno družiti i razgledati izložbu. Takva otvorenja su mora. U stvari, otvorenje izložbe je predstava. Za otvorenje ove izložbe zamislio sam performace koji je Enes Quien besprijekorno izveo. Od 12 slika, 11 ih je bilo povješano po zidovima KIC-a, a dvanestu sliku sam ostavio zapakovanu u paketu od valovite ljepenke i drvenih letvica. Nakon predstavljanja izložbe koje je podužim (svime neć navedenim) izlaganjem upriličio tadašnji voditelj galerije KIC, riječ je bila prepušrena struci, povjesničaru umjetnosti Enesu Quienu. Enes nije izgovorio ni riječi. Samo smo se pogledali (kako smo se i dogovorili), a tada sam iz rukava moje kožne jakne izvukao pajser i pružio ga Enesu. Enes je prihvatio alat i njime stručno raspakirao paket u kome je bila dvanesta slika, a zatim ju je nježno uzeo i bez i jedne riječi pažljivo objesio na čavao zabijen u zid galerije (namijenjen za dvanaestu sliku). Time je izložba bila otvorena, a tako je povjesničar umjetnosti Enes Quien ušao u povijest hrvatske galeristike, kao prvi povjesničar umjetnosti koji je jednu izložbu otvorio pajserom.