Godišnja izložba FKČK MMXIII crno bijelo — vijesti

Godišnja zajednička klupska izložba koju svake godine pripremaju članovi Fotokluba Čakovec neka je vrst inventure jednogodišnjeg umjetničkog djelovanja i postignuća najaktivnijih članova kluba koji uspješno djeluje nešto više od pet godina. Svečanost otvorenja izložbe bit će upriličena u čakovečkoj Galeriji Scheier u četvrtak 12. rujna s početkom u 19 sati.

Na izložbi će sudjelovati sedamnaest autora: Danijel Blažeka, Davor Dolenčić, Davor Žerjav, Davorin Mance, Filip Lučin, Irena Nikolaus-Jug, Karla Taradi, Lucija Trupković, Luka Smernjak, Marko Gotatal, Martina Gyöfi, Petar “Grozni" Kovač, Petar Sabol, Siniša Ludaš, Tomislav Klobučarić, Vjeran Petrović i Željko Ovčar. Izložba ostaje otvorena do 8. listopada 2013.
Selektor izložbe je Max Juhasz koji se pobrinuo i za postav.
"Čini se kako je uloga fotografije u stoljeću sveukupne "robotizacije" ljudskog uma impresionirati svojom tehničkom savršenošću i mogućnostima slikovne manipulacije, pri čemu se sve više zanemaruje njezina najvažnija zadaća; poticanje mašte i provociranje emocije. Za takvo što dovoljan je bilo kakav uređaj koji može proizvesti sliku. Za takvo što nije nam nužno potrebna i boja.
Mnogi autori, a naročito oni suvremeni, kao da su izgubili vjeru u crno-bijelu fotografiju koja se kao vrlo minimalistička umjetnička forma sve češće etiketira "klasičnom", nečim što više ne korespondira sa suvremenim poimanjem slike. Rekli bismo, postaje demodê. No, za razliku od fotografije u boji, crno-bijela fotografija ne nastoji oponašati svijet na način kako ga ljudsko oko može percipirati, niti je to njezina uloga u svijetu fotografske slike. Njezina stvarna zadaća, rekli bismo prokletstvo kojeg se nikada neće riješiti a niti ne mora, apstraktna je interpretacija i transformacija onoga što bi se moglo odnositi na našu stvarnost. Ona je u potpunosti posvećena sadržaju, djelomično i formi koja ga oblikuje, ne dozvoljavajući pri tome bojama da niti na trenutak skrenu fokus s bitnoga. Neopterećena, a nedostatkom boje već nadrealna sama po sebi, ostavlja nam dovoljno mjesta u slici koje možemo ispuniti po vlastitoj volji i senzibilitetu.
Zato kada promatram crno-bijele fotografije članova Fotokluba Čakovec, biram one koje mi nešto govore. Neke manje, neke više, no šutljivih nema. Promatrajući fotografije evidentno je kako su se autori odredili tematski i stilski, jasno i čisto, što uvelike olakšava gledanje, izbor, ali i razumijevanje, te svakako služi na čast jednoj klupskoj organizaciji amaterskog karaktera koja odmah i u startu ispravno usmjerava svoje članove u svijet autorske fotografije. Pa tako s jedne strane imamo autore koji se bave ženskom intimom, portretom, urbanim okolišem gradova, sve do same prirode, pejzaža te izdvojenih detalja poput cvijeća.
Rockabilly djevojke Danijela Blažeke zovu u pedesete, šezdesete, u vrijeme rock'n'rola i nekog uvijek boljeg i sretnijeg doba. Nasuprot njemu, Irena Nikolaus-Jug i Karla Taradi bave se ženskom intimom, ali s potpuno različitim pristupom. Smjele Irenine budoir fotografije bez pretjeranog uljepšavanja ženskog tijela stoje nasuprot Karlinim koja se u svojim fotografijama bavi onim imaginarnim, sjetnim stanjem ženske duše ostavljajući promatraču na volju da zaključak donese sam. Portreti Davora Žerjava i Luke Smernjaka otkrivaju nam karaktere portretiranih lica ali i obiteljskih veza, dok nas Petar Sabol uspješno nasmijava svojim humanim pristupom u fotografijama sasvim običnih ljudi, sasvim običnih situacija s tom vražjom cigaretom u ruci. Željko Ovčar naglašava različitost između urbanog i ruralnog dok Petar "Grozni" Kovač taj osjećaj intenzivira, rekao bih i potencira svojim surovim i bešćutnim pristupom ali i stavom u fotografijama urbanih prizora.
U trenucima kada mi senzori potaknuti Petrovim fotografijama pomalo stresno kreću ka onoj negativnoj strani uzrokovanoj bešćutnošću kapitalističkog svijeta, fotografije Tomislava Klobučarića, Martine Gyöfi, Vjerana Petrovića i Siniše Ludaša dolaze kao "spas" i smiruju. Mediteran, kamen, sunce i more, kao da vrijeme još uvijek negdje stoji ili barem protiče sporije, sve do waterscapinga Marka Gotala, pejzaža Filipa Lučina i Davora Dolenčića, do same esencije prirodnoga, cvijeta Davorina Mancea a u što me tako tiho i skromno, nenametljivo rekao bih a za mnoge i neprimjetno, uvela Lucija Trupković fotografijama koje su me se najviše dojmile, fotografijama koje plešu između stvarnosti i zbilje, koje govore sve i ništa, fotografijama koje jednostavno neću zaboraviti.
I sve dok postoji sjećanje u ljudskom umu, crno-bijela fotografija neće nestati. Uostalom sjetite se i sami, sjetite se svoje prve ljubavi. Da li u sjećanje dozivate boju njegove ili njezine odjeće, ili vam zadrhti srce pri pomisli na usne koje su u vama pokrenule lavinu? Odgovor, vjerujem da i sami znate." (Max Juhasz)