Božidar Jurjević: 'Svjetlo' — vijesti

vrijeme: 8.3.2007. - 31.3.2007., 19,00 mjesto: Osijek; Galerija Waldinger, Fakultetska 7 (Tvrđa) organizator: Gradske galerije Osijek 'Svjetlo', izložba digitalnih printeva i videozapisa, otvara se u četvrtak, 8. ožujka, u 19 sati, u Galeriji Waldinger u Osijeku. Radovi se mogu pogledati do 31. ožujka. Uz otvorenje slijedi razgovor s Božidarom Jurjevićem i kustosicom izložbe Marinom Viculin, te projekcija autorovih radova.

Izložbu 'Svjetlo' čine digitalni printevi i videozapisi koji bilježe tri cjeline autorovih istraživanja započetih 1998. i 2000. godine na tri različite lokacije: 'Akcija Kočje' (Žrnovsko brdo, Korčula), 'Dom' (Uz Posat 7, Dubrovnik), 'Vododera' (Lumbarda, Korčula).

Dok se 'Akcija Kočje', rad već predstavljen na Jurjevićevoj samostalnoj izložbi 'Kočje' u Kuli Lotrščak Galerije Klovićevi dvori (u ciklusu izložbi 'Brzo okidanje' kustosice Marine Viculin, listopad 2006.), bazira na propitivanju elementarnog čovjekova doživljavanja prirode kroz bilježenje autorove fizičke prisutnosti, u radovima 'Dom' i 'Vododera', koji se izložbom 'Svjetlo' u Galeriji Waldinger sada prvi puta predstavljaju, Jurjević nastavlja propitivati percepciju materijalnog i imaterijalnog, opipljivog i neopipljivog, ali sada čini odmak od tjelesne performativnosti i spoznavanja fizičkim iskustvom.

'Razmišljam o obliku bilježenja, o obliku materijaliziranog traga. Smjer je suprotan uobičajenom pretvaranju osjetilne i spiritualne spoznajne materije u racionalni oblik koji se bilježi jezikom. Obično tjelesno, osjetilno pretvaramo u kôd, ali što to radi Božo Jurjević? Njegovi su performansi, čini mi se, traženje načina da se pokaže spoznato. Njegovo kretanje u Kočjama nije samo kretanje, ono je i opisivanje te nepostojeće opipljive tvari.

Živimo li višestruke odraze na prozorima ljetnog jutra ili jasne obrise pravocrtnih zapleta? Mreža koju oslikavaju zrake svjetla, superponirani refleksi dječjih lica, vrta i mora lebde nad svakim odsječkom vremena. Vidimo li ih? To ovisi isključivo o nama samima, našem stanju svijesti, o ugođenosti osjetila, o valnoj dužini trenutne svijesti. Kako tu valnu dužinu naći, kako je sačuvati, o tome govori druga serija radova nazvana 'Dom', serija radova koja, naravno, nastaje usporedo, istodobno. 'Kočje' su akcija, zabilježeno kretanje po lokalitetu, 'Dom' je samo percepcija, samo upijanje i isijavanje.

Treći je lokalitet 'Vododera', linije svjetla u širokim pojasevima mediteranskih trava. Plameni izboji na posve neočekivanim mjestima. Zašto baš te trave svijetle kao da će planuti, tražim trag zrake, ne nalazim stvarne razloge. U tišini se čuje zaprepaštenje recipijenta, snimatelja, onoga koji bilježi svoj pogled ranoga ljetnog jutra na otoku. Vidjeli smo to svi mi tisućama puta, čudimo li se i dalje? Moramo se čuditi jer ta mreža događaja o kojoj se ovdje govori, ona koju Božo Jurjević bilježi ne bi li je osnažio, ona se percipira čuđenjem. Iako je svakodnevna, ona, čini se, ne može otupjeti do banalnosti.

Sva su čuda vezana uz svjetlo, očigledno ne zato jer je svjetlo po sebi neko čudo nego zato jer je čudesno dimenzija naše percepcije. Nisu stvari čudne nego se mi želimo čuditi! Treba nam ta dimenzija sna da bismo se osjećali živima, da bismo se osjećali potpunima. Svjetlo je frekvencija, vibracija na koju netko mora reagirati, naše oko, ili zjenica kamere koju smo po uzoru na nju smislili. Nije riječ o svijetu, niti o čudima prirode, dimenzija čuda je naša dimenzija. Božo Jurjević opisuje prostor poput onoga koji nam je potreban da bismo raširili obje ruke, a možda i noge istodobno. Tek tada možemo poletjeti.' Marina Viculin, iz predgovora kataloga izložbe