Pišem knjigu, ali neznam kako je započeti niti završiti. Ona nema kraja niti početka, ona je sasvim jedna neobična knjiga. Knjiga koja nema ništa, a ima sve. Možda je kao moj život.

Jednostavno nikada nisam znao kako nešto početi, niti završiti. Uvijek sam postavljao pitanja i sam sebi odgovarao. Tražio riješenja, pa nikada nisam pronašao pravo rješenje. Nisam se zadovljavao okvirima, pa su moje slike u stanu uvijek bile bez okvira. Život mi je uvijek trajao samo jedan dan, te svako jutro bi za mene počinjao novi život. Ponekada bih plakao što je život prekratak.

Nikada nisam pušio, niti pio, bio budala u nekim društvima, no to me nije interesiralo. Interesiralo me veselje i ona dublja smisao života. Kako proživjeti život i ostaviti trag u njemu? Trag koji će biti zapamćen u srcima, a ne kao onaj povjesni na Mjesecu, koji je prva svemirska ili već kakva oluja odpuhala. Radovao sam se malom, no često gledao i veliko. Možda je to razlog što pišem sve malim slovima. Pa vrativši se na knjigu, neznam dali ću moći malim slovima ispisati ovu veliku knjigu. Neznam gdje da počnem i kako? No, u toj slučajnosti možda je ovo jedan veoma dobar početak ove neobične knjige. U njoj ne razgovaram sam, već sam sa sobom. Neznam dali pišem ja ovu knjigu, ili moj život, ili fotografija. Za mene to nije bitno... Već je bitno kao i sve do sada, da radim to iz srca, te onda kada mi je to gušt. Često ponavljam tu riječ neobičan, jer je moj život u mnogim trenutcima bio neobičan. Neobičan na mnogo načina.