Večera sto nas čeka,

već odavno hladi se.

Napravi najgušći mrak,

ugrizi me za vrat,

stjeranog u kut.

Uvijek korak ispred mene.

Izmakni usne kada krenem.

Zakrpaj šapat ove sobe.

Magika naše male kuće.

Koliko se stavlja soli?

...odjebi...

Hoću da me boli.

Jahao bih tvoju kosu,

Ali bojim se da

nisam stvaran.

Loša gluma uvijek

dvije, tri riječi viška kaže.

Toliko bolje je kada

šutim.

Zato...

Ne pokazuj prstom gdje me vidiš,

ne diži pogled svoj na mene.

Odbijam biti

Zaljubljen u tebe...

Tvoj je poljubac u vrat

samo hrpa stanica,

samo kaos uredan,

samo trzaj vremena

i ništa više nikada.

Sada je tako sve dok

ne bude drugačije.