Po povratku u Njivice razvio sam negativ i napravio kontaktnu kopiju, pozitiv. Jozo je ponovo pažljivo uspoređivao negativ i pozitiv, a sve zajedno sa sjećanjima iz Pule. Prazan trg na slici snimljenoj pred Augustovim hramom i Magistratom Pule izgledao nestvarno jer tokom snimanja slike vrvio je prolaznicima djecom koja su trčkarala i igrala se, ali ništa od tog nije zabilježeno na snimci. Život ljudi je beznačajan i prekratak da bi ga zabilježila kamera opskura, zaključi Jozo odlažući slike. Ipak imam jedan portret, prvi koji sam snimio kamerom opskurom, rekoh. Snimio sam ga pred hotelom Beli Kamik u Njivicama 1996. godine. Model je bio prof. Vladimir Gudac koji je te godine u Njivicama vodio ljetnu školu fotografije u organizaciji hrvatskog Fotosaveza. Nije pozirao ništa duže nego tvoji modeli na rivi, rekoh Jozi no ponudu da ga portretiram kamerom opskurom ipak nije prihvatio. Nemogu ja Ivo tolko dugo bit nepomičan i još na suncu, ispričavao se. Objasnio sam mu da je kolega Gudac pozirao samo 20 minuta. Sjedio je mirno naslonjen na zgradu. Nije se micao, samo je disao i to se vidi na portretu, pokušavao sam bezuspješno nagovoriti Jozu. Mo'š stavit večeras kameru kraj mog štafelaja pa snimat prvi portret koji budem radio, reče. To ipak nisam napravio jer Jozo radi portret 30 - 40 minuta, a za snimanje portreta kamerom opskurom pod njegovom svjetiljkom trebalo bi barem 4 - 5 puta više vremena. Tako sam to i sljedeće veče bio samo jedan od publike Jozinog rituala portretiranja u njegovom „ateljeu“ na rivi. Koncem kolovoza počinju moje nastavničke obaveze pa se kasno te nedjelje oprostih od Joze Karežića, a rano u ponedjeljak pokupih ono malo stvari i kartonsku kutiju iz Berlina pa krenuh u Zagreb na prvu sjednicu nastavničkog Vijeća Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u prijelomnoj milenijskoj školskoj godini 2000. - 2001. Pored kolega u školi me dočekao i poziv za sudjelovanje u prvoj međunarodnoj multimedijalnoj likovnoj koloniji u Bosni i Hercegovini „Počitelj 2000.“ Ravnatelj je već odobrio moje sudjelovanje u radu kolonije na poziv koji je uputio akademski slikar Branimir Čilić sa kojim sam i počeo ovaj put kamerom opskurom. Kao i svakog početka školske godine i tog dana u druženju kolega nakon ljetnog raspusta uz pripremu nove školske godine prepričavali su se i doživljaji sa ljetovanja. Na moj prijedlog za portretiranje kamerom opskurom ipak nitko od kolega nije pristao. Neki mi samo rekoše da portretiram sebe samog. Dakle autoportret. Sljedećeg dana pristupih tom poslu. Sunčan dan. Na nebu ni oblačka. U 10 sati terasu roditeljske kuće već je skoro čitavu obasjalo sunce. Pripremio sam kameru i iznio je na terasu. Odmjeravao sam prostor koji „hvata“. Tražio sam kako da se smjestim u prostoru virtualne piramide njenog „vidnog polja“. Nisam mjerio koliko ima svjetla već sam pretpostavio da će snimanje potrajati pola sata. Konačno smjestio sam se i u 11:03 skinuo poklopac sa rupe na kameri kraj koje sam postavio sat tako da mogu pratiti protok vremena bez pomicanja. Tu kretnju od pola sekunde kamera, kojoj treba 1800 sekundi da zabilježi sliku, nije ni „primijetila“. Sjedim mirno. Slušam glasno tiktakanje sata i gledam pomicanje velike kazaljke. Nakon 10 minuta kao da je posustala, a onda odjednom 11:18. Zar sam na tren zadrijemao? U 11:25 odnekud se stvorio oblačak pred suncem i zaklonio ga na tren. Promišljam koliko je to zatamnilo motiv i koliko zbog toga treba produžiti snimanje. U 11: 27 sunce izađe iza oblaka i kao da zasja jače no prije. Pustit ću kameru da snima 5 minuta dulje dakle do 11:38 „izračunao“ sam, no za samo 20 sekundi novi je oblak prekrio sunce. U 11:36 ustao sam sa stolaca, zašao u dubok hlad i protegnuo se. Što se snimilo, snimilo se, rekoh sam sebi jer nakon pola sata mirovanja na suncu košulja se sasvim slijepila uz mene. Sad ću se prvo istuširati, a onda idem okupati i snimku u razvijaču, pomislih. Pustio sam kameru da „radi“ još do 11:39 dok je sunce bilo iza oblaka.. U podne sam razvio negativ. Autoportret sa „prozirnom“ rukom, palo mi je na pamet kad sam vidio razvijenu snimku. Od 2160 sekundi snimanja, u zadnjih 160 sekundi zaklonjenog sunca, ipak se stigla naslikati i druga lena stolca koju je prije tog pogledu kamere zaklanjalo moje tijelo, a kroz lice se počela slikati tekstura fasade kuće pred kojom sam sjedio duže no ikad ranije.