Svi mi, koji nekog vraga drljamo s fotografijom, bilo profesionalno ili samo iz hobija, nastojimo s našim fotografijama uspostaviti komunikaciju s drugim ljudima.

Dakako da to naše nastojanje ide u smjeru dopadljivosti, u smjeru želje da te naše fotke budu lipe i oku ugodne širem krugu ljudi.

Međutim, koji put je to nastojanje pretjerano i odvodi nas od same srži fotozapisa, slikopisa kako li ko to zove.

Fotografija je na koncu konca, kad je ogolimo od svih pridjeva i metafora, dokument trenutka, istrgnuti djelić vremena, koji bi trebao nadživiti taj trenutak i ostati kao uspomena.

Ne znam jesam li uspio svoju emotivnu misao spretno pretvoriti u suvisle rečenice, ali evo trenutka koji je meni ostao kao jedna od najljepših uspomena u životu.

Godina 2002-ga, jutro, ja se spremam za odlazak na aerodrom za snimiti splitsku gradsku luku.

U aparatu film, do pred kraj ispucan, ima još 5 snimaka.

Žaj mi primotat, tija bi ispucat tih 5 snimaka, stavit novi film i krenit.

U to se iz postelje diže moja mlađa perla i sjeda do mene na trosjed .

Opa, kažem ja sebi evo mog foto modela i kreče photo session.

Klik 1.: Tupi pogled u zid mozak je još snen, proces buđenja je u začetku.

Klik 2.: Koji je k… ovome ludonji da me slikaje.

Klik 3.: Ženski čip u glavi… pa ne mogu ja na slici ispast musava, evo jedan osmjeh da padnu na guzicu svi kad me vide.

Klik 4: A tek kad se lipo namistim, kad sav moj šarm izađe na vidjelo, e to je braco rapsodija.

Klik 5.: Ups… zaboravila san na zube.

Danas su ti zubi uz pomoć moderne medicine bezprijekorni, ali ovaj trenutak je ostao zapisan.

Sutra kad bude majka, kad je život odvoji od mene, ove fotografije će me sjećati na dane kad je bila moja mala krezuba perla.