zanimljivo, mislim da ću čak ugnjavit malo babu i didu za neki session sad kad odem do njih za Uskrs :))))

ne fotkajte krumpire, jedite ih :)))

Krumpiri su fotogenični, čak i kad ih se (kao ovog) ne snima u studijskim uvjetima, a priča o gastronomskom putu te biljke od Amerike preko Španjolske, Francuske, Flandrije, Njemačke, Austrije i Hrvatske pa dalje, pravi je scenario za jedan zanimljiv film.

Što bi zapravo krumpir mogao ispričati o sebi?

"Španjolci su me (kao biljku koju su domoroci nazivali bataka ili batata) dopremili u Europu iz Amerike početkom XVI stoljeća, no patata (kako su me nazvali) nije bila prihvaćena kao prehrambena, već (zbog mog prekrasnog cvijeta) kao ukrasna biljka. To da me se (i to moj gomolj koji raste u tlu) može jesti, kasnije su otkrili Francuzi i dali mi ime pomme de terre, (jabuka iz zemlje), a od Francuza su me prihvatili Flamanci i nazvali me aardappel što je prevedenica francuskog naziva. Iz Flandrije su me kao patata prehrambenu namirnicu vratili u Španjolsku ali dolazim i u Englesku kao potato. Švabe su me također prihvatili od Flamanaca i nazvali grund apfel, (jabuka iz tla), što su izgovarali kao kruntopfel. Prusi (kojima je taj švapski izgovor prilično nerazumljiv) prihvatili su me kao kartofel (a tako me danas zovu svi Nijemci). Prusi su me odmah uveli kao namirnicu za svoju vojsku. Kada je došlo do Prusko Austrijskog rata (koji je zaključen Aachenskim mirom 1748. godine) u austrijskoj vojsci borili su se i Hrvati koji su u jednoj bitci (zamalo zarobili Fridrika II Pruskiog) i zaplijenili prusku kuhinju sa čitavim proviantom među kojim sam bio i ja. Tako sam došao na Bečki dvor Carice Marije Terezije. Carica je htjela znati kakvog sam okusa, jer ako sam dobar za hranu Pruske vojske, mogao bih poslužiti i za hranu njenoj vojsci na granici prema Osmanlijskom Carstvu. Caričin kuhar (naravno Francuz) pripremio me na sve moguće načine, i kuhanog, i prženog, i restanog, i tiještenog... i carici sam se dopao!

Carica je zaključila da me treba poslati u Hrvatsku, da tamo hranim njenu vojsku, a kada me njeno carsko veličanstvo poželjelo i osobno upoznati donijeli su me pred nju na srebrnom pladnju i predstavili: "Ovo je taj plod koji su Španjolci dovezli iz Amerike kao bataka ili batata i nazvali ga patata, Francuzi su ga nazvali pomme de terre ((jabuka iz zemlje)), Flamanci aardappel (što je isto), Englezi potato, Švabe grund apfel (što su izgovarali kao kruntopfel), a Prusi kartofel, a sve to zanči isto (jabuka iz tla)."

Nakon toga me Carica pažljivo uzela u ruke i pogledala sa svih strana, a onda zaključila: "Meni to uopće ne liči na jabuku."

"Na što Vam onda liči taj plod, Vaše Carsko Veličanstvo?!" servilno su upitali Caricu.

"Meni taj plod više liči na krušku.", zaključila je Marija Terezija i naredila svom komorniku da me odmah u otpreme u Varaždin (gdje je tada bila intendantura carske vojske). Tako je caričin sekretar upisao u poratnom pismu, da Njeno Carsko Veličanstvo Marija Terezija šalje svojoj vojsci 12 vozova Grund Birn-a ((krušaka iz tla)) za prehranu. Kada su me Hrvati počeli rasađivati duž granice sa Osmanlijskim Carstvom, od Caričinog Grund Birn-a preimenovali su me u Krum pir! Iz Slavonije sam tako trgovinom došao i u Osmalijsko Carstvo, a tu su me prihvatili Turci kao krompir, dok sam u Dalmaciju došao preko Napulja i Italije kao patata.

Bulgari me zovu картоф (kartof), a Rusi картофель (kartofel), jer sam do njih došao njemačkim trgovačkim putevima. Svojim su me imenima nazvali Poljaci i Slovaci. Poljaci me zovu ziemniaki, a Slovaci zemiak. Čitavim sam se svijetom raširio kao "Chips", ali o tom u jednoj drugoj priči."

dobar članak :)

fantasticno, bravo ivice, i hvala za ovu (savrseno slikom popracenu) opskurnu lingvisticku poslasticu! ;)

u nas se kaže:

Što veći krumpir to je gluplji seljak /vlasnik istog/!

Zamišljam sada koliko može biti glup ovaj sa slike :)