Boris Berc: “Svjetlo šume” u Izložbenom salonu Izidor Kršnjavi
[napisao janimir. 7 Ožujka 2012.][vijest pročitana 2095 puta]
Večeras (7. ožujka 2012.) će u Izložbenom salonu “Izidor Kršnjavi” (Trg maršala Tita 11 u Zagrebu) u 19 sati biti otvorena izložba umjetničkog fotografa Borisa Berca “Svjetlo šume”. Izložba ostaje otvorena radnim danom od 11 do 19 sati do 22. ožujka ove godine.
Anita Zlomislić (u katalogu izložbe) piše:
Pisati o Šumama Borisa Berca zahtijeva neki drugačiji pristup. Osjećam da će se bît ovih fotografija jeziku oteti kao voda dlanu ako se dohvati akademskih alata i metajezičnosti kunst historije. Iz razloga koje će potonje obrazlaganje nadam se otvoriti, čini mi se da u pristupu tim fotografijama ne treba biti pristupa. Svaki pristup implicira odmak od neposrednog doživljaja, neki stav a priori, pa je time i okvir unutar kojeg promatramo. Neizostavno, pisani govor i iskustvo promatrača bit će intervencija na Borisovu sliku stvari. Razbijena rašomonska prizma multiplicira stvarnost na isječke bezbrojnih subjektivnih pogleda. Oni zahvaćaju individualno iskustvo kojem bježi svaka apsolutna istina o toj stvarnosti. S druge strane, postoji li stvarnost ako nema saznanja o iluziji?
Šuma je carstvo stabala. Svijet bića koja se korijenjem tako čvrsto drže zemlje, a krošnjom dosežu nebo. Stabla su tiha i mirna, a veličanstvena u svojoj snazi. Šumom vladaju zakoni prirode, smjenjuju se godišnja doba i sva bića u suglasju s njima žive. Ondje je, iz perspektive čovjeka, sve upravo kako treba biti. Paradoksalno, čovjek ne vjeruje u vlastiti svijet. Sumnja u vlastite zakone, ne vjeruje u poredak stvari, društvene vrijednosti kao da se okreću protiv njega samoga. Bijeg u (surovu) prirodu suvremenom čovjeku čini se kao zaklon. Rijetkom tragaču odlazak u šumu može imati okus oslobođenja.
Unatoč slikarskom osjećanju boje i svjetla, zanatskoj besprijekornosti i procesualnim kvalitetama analogne fotografije, Borisove Šume otele su se primarnom interesu za medij fotografije, fotografskom znanju kao i bilo kakvoj estetskoj reprodukciji stvarnosti. Možda još na početku puta, kada je oko bilo zavedeno ljepotom svjetla koje rastače formu stabala, ili čudesnim oblicima koje u suživotu oblikuju korijenje i stijene, Boris je tragao za motivom. Postojao je izbor koji je kamerom vješto izdvojio odabrani objekt promatranja. Postojala je fotografska oprema i prepoznavanje razlike između onog što vidi i onoga što će biti zabilježeno svjetlosnim zapisom.
Moćan zeleni svijet postepeno je mijenjao svoje odraz. Prvotna fotografska namjera za lovom na motiv transformirala se u slobodnu šetnju šumom. Da bi bolje osluhnuo govor šume, Boris je postajao sve tiši. Umjesto izdvojenog stabla ili cvijeta, onog reprezentativnog pars pro toto šume, pojavila se cjelina koja je sadržavala čitav kozmos pojava: trava, grančica, list, zemlja, stablo… Slika više nije razbijala, već je odražavala jedinstvo tog svijeta.
Shvativši zahtjev tišine, morao je u potpunosti iščeznuti fotograf. Nestala je fotografska oprema. Borisova kamera postajala je svjedok i šuma se sama odražavala u objektivu. Više nije bilo ničeg što se moglo prepoznati i nazvati nekim pojmom. Iščeznuo je motiv, fotografija je postala bespredmetna. Njen sadržaj je postalo svjetlo u kojem se rađaju i nestaju oblici, pojave sposobne svakog časa pretvoriti se u nešto drugo. Nestalo je Borisa u promatranom. Kao da su s njim nestale i iluzije. Stvarnost se sama očitovala. Borisov isprva intuitivan predosjećaj pretvorio se u stvaran osjećaj slobode. Ta sloboda nije dolazila izvana, već iznutra. Svijet ljudi nije imao ništa s tim. Sloboda je dolazila s unutrašnjom tišinom u kojoj su se šum lišća, cvrkut kosa i žubor potoka činili simfonijom. Ljepota i sklad su bili na svakom koraku. A nije bilo nikakve ideje o tom.
