Stanko Abadžić u magazinu Schwarzweiss

[napisao simon. 14 Veljače 2007.][vijest pročitana 1549 puta]

vrijeme: 14.2.2007. url: http://www.schwarzweiss-magazin.de/ Umjetnički portfolio fotografa Stanka Abadžića objavljen je u njemačkom magazinu Schwarzweiss. Florian Adler, redaktor časopisa, radove iz praškog i jadranskog ciklusa predstavio je na čak deset stranica, a na naslovnici je fotografija snimljena u Berlinu 2005.

'Što, međutim, radi Stanko Abadžić? On snima prizore iz tzv. pitoresknih dijelova staroga Praga, pa zatim u znatno manjoj mjeri Budimpešte, Krakova, Zagreba, Dubrovnika, s otoka Krka i Istre. Prag je, međutim, najzastupljeniji iz jednostavnoga razloga: u tome je gradu ovaj, rođenjem Vukovarac, dugo vremena boravio. Godine 1990. napustio je svoj grad, a nakon što je neko vrijeme živio u Njemačkoj našao se u Pragu i tu se godinama intenzivno bavio fotografijom: izlagao, publicirao, prodavao ih. Snimao je dijelove grada koje i jesu i nisu snimali drugi. To će reći kako je Abadžić nastojao iz poznatoga motiva uvijek izabrati rakurs, kadar, osvjetljenje koji obično nisu zanimali druge fotografe.

Opredijelivši se za crno bijelu fotografiju svjesno se distancirao od uobičajena blještavila i zavodljivosti. Prizor je maksimalno reducirao isključivši iz njega svako nagomilavanje bilo u vizualnome, bilo u narativnome pogledu, a težište je stavljao na svjetlosne efekte. Ponekad Abadžićeve fotografije podsjete na tridesete i rane pedesete godine, pa se na taj način doimaju kao da pripadaju povijesti, a ne sadašnjem vremenu. Taj okus prošlosti može se prepoznati ne samo u jeziku, odnosno stilu fotografije, već i u tematici.

Autor snima prizore iz kojih je najčešće isključena recentna ikonografija, bilo da je riječ o reklamama, bilo o onim gotovo turističkim scenama s plaža. On tako snima zidove na kojima su ruinirane reklame Nivea kreme, snima bočnu fasadu neke ružne kuće s Kleber autogumama. Međutim, reklama se ovdje koristi prije kao citat stvarnosti koju se nastoji komentirati i to se postiže drugim elementima: bilo ikonografskim, bilo onim koji se tiču teksture, dakle jezika fotografije. Njegova je dokumentarnost režirana: on je oblikuje po svojoj mjeri i traži u njoj osobine koje odgovaraju isključivo njegovu subjektivnome pogledu, a to ga u najvećoj mjeri i razlikuje od ostalih fotografa.' Zvonko Maković