Zemlja je ravna ploča.

Šarenica oka.

Lebdim.

San.

O

.

Vremeplov su planetice. Ne pitajući, samim činom gledanja me vrate u djetinjstvo kad je bilo jasno da je Zemlja ravna ploča. Krug koji plovi kroz prostor i vrijeme, a s njega se vode i vjetrovi prelijevaju u bezdane. Puti i ceste vode u točku nedogleda. Svijet ispunjen ozračjem djetinje mašte. Planetica djetinjstva,stvori krug, uhvati u vrtlog, usisa i lagano ti zakreće glavu kako bi nadomjestila vlastitu statičnost.

Ja, promatrač, gledam nad točkom ishodišta, lebdim nad krugom planetice lišen tjelesnosti i što je vidokrug veći to sam višlje. Poput oblaka nad zemljom mašte. Valjda tako svijet vide anđeli.

Počelo svakog kruga je točka. Svijet je u njoj najgušći. Jednakovrijedan. Udaljavajući se od kruga zrake se dijele i tvore prepoznatljivost.

Krug je simbol zaštite za sve unutar njega. Od obrambenih ukopa oko gradova do prstena i pojasa.

Površina kruga je iracionalna. Nikad točno izračunata, zato krug i pripada nebeskom. Krug smješten u kvadrat predočuje božansku iskru života skrivenu u materiji. Riječ upisuje kvadrat u krug. Tako se uspostavlja odnos vremena s vječnošću, vidljivog s nevidljivim, zemaljskog s nebeskim.