*****

JEDNA OD RIJETKIH

Estetika fotografija ovoga autora, ustvari mi je uvijek bila uglavnom estetika.

Kadrovi, coloriti i izazovni predjeli uistinu su gotovo uvijek privlačili oko promatrača.

Ipak estetika je svojevrsno poznavanje zanata, kao i iskorištenje fotografske opreme s kojom se puno lakše "krasnoća" slika odašilje.

Ovdje i iz ovoga kutka gledajući, pogođene su one estetske vrline koje krase autorove slike. Ipak i ovdje prikazana je jedna čeznutljiva crta hiperrrealnoga trenutka ili pak romantična iluzija autora.

Prikazana je, i nazivljem istaknuta.

A put je trasiran, nedorečen, romantičan ili pak nostalgičan.

Put se kreće od Srbije do Njemačke. Od Zelanda pa sve do fantazmagorija kojekakvih fotosajtova.

Put nema crtu. Neobuzdan je i uvijek neizvjestan.

A neizvjesnost je upravo naglašena nazivljem ove krasne slike.

Neizvjesnost je kategorija.

Kategorija autora.

Ili možda tvoja, moja ili svačija.

Neizvjesnost se skriva unutar svih «Putova bez crte»

P.S.

I vjerujem kako su mnogi, osjetili pravocrtnost neodređene putanje unutar nekakva filma.

Vjerujem kako su mnogi s guštima gledali Wendersov filmić, «Paris Texas»

P.S.p.s.

Ma nema veze. Sve je u biti KUTAK ili TRENUTAK.

P.S.p.s. p.s.

Volio bih počastiti ovoga autora s kavom, ljutom komovicom ili pak meni dragim i dozlaboga ljekovitim teranom.

Sanda, naslov je bio za tebe, a Zvonko ga je iscitao do srzi..

Pozz.

(p.S. nisam pročitao poruku, jednostavno sve poruke mahinalno brišem.

No, što god je bilo u poruci, vjerujem kako je bilo vrijedno jedne ili dvije butelje dobroga istarskoga terana....)