...Toliko mnogo ljudi svoje ljubimce nakon njihove smrti pretvara u nešto što oni nisu bili, govoreći o njima kao da su superjunaci, plemenite zvijeri koje su za života za svoje gospodare činili sve, samo je nedostajalo da im peku jaja za doručak. Ja sam želio biti pošten. Marley je bio smiješan, golem trn u guzici koji nikad nije svladao do kraja bit zapovjednog lanca. Iskreno govoreći, moguće je da je bio najgore odgojen pas na svijetu. Pa ipak, intuitivno je od samog rođenja znao što znači biti čovjekov najbolji prijatelj.

....

Toga sam vikenda otišao na dugačku šetnju šumom i kada sam u ponedjeljak stigao na posao, znao sam što želim reći o psu koji me dirnuo u srce, psu kojeg nikad neću zaboraviti. Počeo sam članak opisujući svoju šetnju nizbrdo s lopatom u ruci i čudan osjećaj koji je u meni izazvao boravak vani bez Marleyja, koji je trinaest godina smatrao da mu je posao biti uz mene na svakom izletu. "A sada sam bio sam", napisao sam, "I kopao mu grob." Mnogo sam razmišljao o tome kako bih ga trebao opisati, i evo kako sam to učinio: "Nitko ga nikada nije nazvao sjajnim psom - pa čak ni dobrim psom. Bio je divlji kao banšija i jak kao bik. Kroz život je jurio s guštom, koji najčešće povezujemo s prirodnim katastrofama. On je jedini pas za kojeg znam da su ga izbacili iz škole za obuku pasa. Marley je bio žvakač kauča, rasparač mrežastih vrata, veliki slinitelj, prekapatelj po kantama za smeće. A što se mozga tiče, samo ću vam reći da je ganjao vlastiti rep sve dok nije uginuo, očito uvjeren da je nadomak velikog psećeg otkrića." Pa ipak, U NJEMU JE BILO VIŠE OD TOGA, i ja sam opisao njegovu intuiciju i empatiju, nježnost prema djeci i veliko srce.

Ono što sam doista želio reći bilo je da nam je ta životinja dotaknula dušu i naučila nas neke od najvažnijih lekcija u životu. "osoba može puno naučiti od psa, čak i od luckastog kao što je to bio naš. Marley me naučio da svaki dan živim s neobuzdanom radošću i veseljem, da budem svijestan svakog trenutka i da slijedim svoje srce. Naučio me da cijenim jednostavne stvari - šetnju po šumi, svježi snijeg, drijemanje na zimskom suncu. A dok je postajao star i boležljiv, naučio me da budem optimističan usprkos poteškoćama. I, ponajprije, naučio me što je to prijateljstvo, što je to nesebičnost i, iznad svega, što je neupitna odanost. Bio je to zapanjujući koncept koji sam tek sada, nakon njegove smrti, potpuno usvojio. Ne radi se o tome da izjednačavam život psa sa životom ljudskog bića, ali osim moje uže obitelji, tako me nesebično voljelo samo nekoliko ljudi."

John Grogan

"Marley & Me"