Ruža je kao cvijet najkompletnija. Ima divan oblik i puninu, specifičan miris i boju i napokon čuvara svoje ljepote — trn („ostro osje odbranuje klasje /trnje ružu brani iščupati”). Njen miris potvrđuje sublimaciju i emanaciju materije.

Ruža je simbol ostvarenog čovjeka. Mističnu ružu Istoka i zlatnu ružu kršćanstva opjevali su svi pjesnici. Ona predstavlja srce i ljubav — dakle mladost.

U prapočetku ruža je, po mitologiji, bila bijela. Obojena je u crveno krvlju boginje Afrodite kada se ubola iglom u prst pružajući pomoć ranjenom Adonisu, najljepšem čovjeku.

U tridesetogodišnjem ratu crvene i bijele ruže između dinastija Jork i Lankaster u Engleskoj pobijedila je 1461. godine dinastija Jork koja je u grbu imala crvenu ružu a engleski kralj postao Edvard IV, pobijedivši Henriha VI.

Ruža zauzima posebno mjesto i u čitavom se svijetu uvriježila kao simbol ljubavi, ljubavne strasti i ljepote. Ruža je antički simbol božice ljubavi, a prema jednom mitu ruže su izrasle iz zemlje kad je Venera prvi put stala na kopno. U staroj Grčkoj i Rimu često su bile ukras hetera, odnosno kurtizana, pa ih je zbog povezanosti s tjelesnom ljubavi kršćanstvo u početku odlučno odbacivalo. Ipak kasnije ruže dobivaju ugled i u kršćanstvu, ali ovaj put kao simbol duhovne ljubavi. Tako crvena ruža ponajprije simbolizira Marijinu ljubav i patnju zbog Isusove smrti, a bijela ruža čistoću i bezgrješnost.