Odmah po dovršetku snimanja u Baškoj vratili smo se u Njivice. Tek što sam razvio negativ odmah sam, još „na mokro“, napravio kontaktnu kopiju, pozitiv. Sjedili smo pred kućom dok je Jozo pažljivo uspoređivao negativ i pozitiv, a sve zajedno sa svježim sjećanjima iz Baške. To nije obična fotografija, takva se slika može napraviti samo tako, slikarski, rekao je nakon duge šutnje. Legla je k'o na štafelaj, a sve je tu što smo gledali dok se snimalo, samo da znaš, nije to čista fizika, doda na kraju. Ima tu i kemije, zapravo fotokemije, dodao sam. Ma kemije u tvojoj glavi majmune, te kemije ima, i tebe ima, to je slika, a ne fotografija, naljuti se Jozo. Sunce se već primaklo Učki pa je odlučio krenuti u svoj „atelier“ na rivi. 'Ajd dođi poslije i ti, pozvao me. Sjedio je sam za stolom na terasi „kod Ice“ kada sam oko 21:30 došao u selo. Šta je, već si odradio za danas, pitam ga. Ma nisam ni radio, vikendom se ne isplati ni dolazit' jer se mađu turiste uvuku i vikendaši i to se odma' osjeti, znaš, objašnjava mi. Štafelaj na rivi pod zapaljenom svjetiljkom stoji spreman za novi portret, a rivu poliraju stotine šetačica i šetača vukući po njoj klompe, japanke, nanule, sandale, natikače ili gola stopala. O'š sutra samnom u Poreč, zapita me Jozo i nastavi, iš'o bi posjetit 'legu Maca koji tamo radi, a ti bi mog'o uzet kameru i napravit sliku. Moj odgovor preduhitri mladi par Talijana skrušeno pristupivši stolu. Mladić zapita Jozu dali bi mogao portretirati djevojku. Jozo ustaje i započinje novu svečanost na rivi. Tek što je, nakon nekoliko riječi sa „modelom“ sjeo za štafelaj, okružiše ga ljudi. Za par minuta više ga se nije moglo vidjeti od ljudi okupljenih oko njega. Nakon 15 minuta ustao sam od stola i ponovio „naš“ mali obred sa čašom pive. Ti znaš kad je pravi tren, reče mi Jozo prihvaćajući čašu. Tik do žardinjere lovora uz štafelaj oslobodi se mjesto za stolom pa sjedoh. Jozo nastavi obred. Dvoje djece, na „povlaštenom mjestu“ uz štafelaj upija svaki majstorov potez, a Jozo bećarski i za njih nalazi vremena. Rad bulevarskog slikara nije tek slikanje, ona magija portretiranja, u kojoj model ne vidi nastajanje svog lika na štafelaju tek lice slikara koje povremeno proviruje iza štafelaja, tu se odvija pred publikom koja ima privilegiju uskraćenu modelu, da gledaju nastajanje slike. U' što dobro pozira, kao za sebe na glas mi poručuje Jozo i pogleda me kroz lovor u žardinjeri preko naočala što su mu skliznule na sam vrh nosa. Jel vi'š kako uživa pred publikom, pita me. Još desetak minuta majstor je prignut svom radu, a onda se ispravlja pa ispruženih ruku nježno uzima sliku i okreće je modelu. Taj tren prvog susreta modela sa svojim likom ne propuštam. Gledam lice mlade žene. U hipu se ozari srećom što raspline neizvjesnost ishoda portretiranja, poput plime koja rastoči pješčane kule na plaži. Zadovoljna je i publika (premda ovaj put nije bilo aplauza), jer nazočili su rađanju slike, a to je uskraćeno svim modelima. Djevojka ustaje i prilazi svom mladiću koji gleda majstora kako potpisuje svoj rad, fiksira pastelne namaze lakom i stavlja zaštitnu foliju preko slike. Mala intervencija. Mladić pita može se slika uokviriti. Kod majstora je usluga kompletna. Jozo paru pokazuje okvire na izbor. Ustajem od stola i asistiram majstoru pri uokvirivanju slike. Sitna gesta na kraju obreda. Jozo razmjenjuje sliku za honorar i dovršava ritual pozdravom modelu i njenom kavaliru poželjevši klijentima ugodno ljetovanje, a onda mi prilazi i kaže: „Jo' da mi je ta slika, napravio bi' joj još tri portreta, al' sutra moram nabaviti i okvire, na kraju su.“. Rano smo krenuli, ali subota je, sredina vikenda pa putem nema kamiona, a ni mnogo automobila. Poreču ima drugačiji tempo života pa Mac radi od jutra i nije imao baš puno vremena za druženje. Kameru nisam ni vadio iz kola, a okvire za slike nismo našli pa smo pošli do Pule. Prodavaonicu okvira koju nam je Mac preporučio nismo dugo tražli, a zatim sam uzeo kameru iz kola. Prekjuče si tu slik'o, reče mi Jozo dok smo prolazili kroz Zlatna vrata. Na mjestu sa kojeg sam slikao stajala je opet hrpa nesuđenih kamera opskura punih smeća. Došetali smo do gradskog trga na kojem sam u 10:52 počeo snimanje nove slike. Motiv, Augustov hram i Magistrat blistali su obasjani prijepodnevnim suncem, a dok smo se na terasi najbližeg lokala Jozo i ja krijepili pićem kartonsku kutiju postavljenu na skeli (do 11:15 kada je snimanje završeno) nitko nije niti primijetio.