U Njivice na Krku došli smo kasno navečer, pa ipak to malo ribarsko mjesto još nije spavalo. Bilo bi sasvim drugačije da smo stigli samo 6 mjeseci ranije, ali sad u kolovozu tu život ne posustaje. Mala lučica i riva vrve turistima. Svi lokali i terase su puni gostiju. Hajdmo na jedno ledeno pivo prije spavanja, predložih bratu. Spuštamo se do lučice i nastavljamo rivom. Sa svih strana mladići i djevojke, muškarci i žene, starci i starice, sitna djeca u kolicima i ona koja već trčkaraju, krcato. Iz svakog lokala dopire druga vrsta glasne glazbe, a u lučici se sve one miješaju sa glazbom što ječi čitavom uvalom sa „plave terase“. Na rivi i terasama lokala tu glazbenu mješavinu prožima i žamor ljudi. Kod predzadnjeg lokala na rivi, „kod Ice“, kao da se vreva rasplinjava. Nema čak ni glazbe u lokalu, a malo podalje velik skup ljudi svemu tome je okrenuo leđa. Stoje svi šuteći nepomični oko nekog izvora svjetla kao da čekaju red u pošti. Za šankom „kod Ice“ uzimam 3 male ledene pive. Jedna je za prijatelja, kažem bratu i probijam se kroz plast ljudi širok gotovo kao čitava riva. Razmiču se bez riječi pivskoj čaši koju nosim pred sobom kao nekoj tajnoj lozinki. Probio sam se. Na maloj čistini usred sabitog kruga ljudi blješti svjetiljka nad štafelajem. Iza štafelaja nepomično sjedi plavokosa djevojka, a ispred, dugokosa brkata spodoba pod slamnatim šeširom široka oboda. Čaša piva u mojoj ruci nastavlja put i zaustavlja se pred nosom brkajlije. I dalje gleda sliku na štafelaju, odlaže pastel i malštok na stolić pun slikarskog pribora, otire ruke o slikarski prsluk i pažljivo, palcem i kažiprstom prima čašu hladne pive ne skidajući pogled sa slike na štafelaju. Prinosi čašu pod brkove i glasno srkne. Kad si doš'o, pita stalno gledajući sliku na štafelaju. A šta ti misliš, odgovaram mu. Pa eto, valjda sad, zaključuje i ukopava čašu među pastele tražeći njenim dnom plohu stola, ustaje, grli me dok se mnoštvo oko nas bez riječi razmiče, a iza štafelaja djevojka i dalje sjedi skrušeno kao na misi. E ovo mi je zadnji portret večeras, kaže kao da se ispričava što me nije drugačije dočekao. Osječki slikar Jozo Karežić već je napola Njivičan. Majstor bulevarskog portreta, a i karikature, svakog ljeta stoji na usluzi gostiju tog mjesta. Mjesto bi mu trebalo podići spomenik ili barem postaviti spomen ploču na mjestu sa kojeg je na sve strane svijeta tisuće turista ponijelo svoj portret, a na svaki je Jozo napisao „u Njivicama, na Krku, ljeta“ (tog i tog). Dok se Jozo vratio za štafelaj završiti portret, brat i ja sjeli smo za slobodan stol na terasi „kod Ice“. Ljudi se u tišini ponovo zbiše oko Joze u neprobojan bedem. Zanimljivo, na tom mjestu utihnu i oni prolaznici koji glasno razgovaraju dok negdje drugdje prolaze rivom. Tom je mjestu bulevarski majstor dao neko dostojanstvo stvaranja, udahnuo duh nastajanja i ljudi to osjete. Odjednom glasan pljesak ljudi oko majstora. Još jedna slika je dobila Jozin „paraf za izvoz“, kažem bratu dok ustajem od stola majstoru pomoći „pospremiti rivu“. Jozo nam se pridružio. To veče, a i sljedeći dan nismo ostali samo na jednoj rundi. Pitao me što sad radim, a kada sam mu ispričao nekoliko priča kamere opskure rekao je da će „još danas“ doći vidjeti te slike. U Njivicama se ljeti divno spava. Zapadne padine Krka blago nagnute prema Kvarneru ne puštaju sunce da bljesne u cik zore. U kupaoni očeve kuće (improviziranom laboratiriju) do podneva sam razvio snimke iz Milana i Pule i napravio nekoliko kontaktnih kopija. U zvizdan je naišao Jozo. Pregledao je sve slike šutke. To treba prespavat', reče. 'Ajmo u Bašku, predloži. Kamera je spremna, rekoh. Aj' uzmi je. Priče kamere opskure nastavili smo uz zidić nad Baškom plažom u 16:23 kada sam počeo snimanje još jedne slike. Plažom razbacana ljudska tijela upijaju sunce. Valovi bijelom pjenom duž plaže uokviruju bašćansku uvalu. Pred nama i kamerom jedan par mirno leži na prostrtom ručniku dok drugi prolaze oko njih, trčkaraju ili se zalijeću u more. Ako tako ostanu do kraja snimanja samo će se njih dvoje vidjeti na slici. Vidi nije izdržala, konstatira Joza u 16:43 kad je žena ustala i iz torbe izvadila kremu koju je počela razmazivati po tijelu. Muškarac je još ležao nepomično sve dok žena nije i po njemu počela razmazivati kremu. Zatim je i on ustao, složio suncobran dok je žena smotala ručnik stavila ga u torbu i odoše, a Jozo ode po još dva ledena piva koja smo srkali do 17:23 kada je završeno snimanje.