U malom mjestu kakav je Rumisberg, svatko svakoga poznaje, kao i u svakom drugom takvom malom mjestu bilo gdje na svijetu, pa isto tako ljudi odmah uoče stranca. Ako je taj stranac još i „čovjeka koji kraj ceste čuva veliku kutiju na vrh ljestava“, to postaje već tema razgovora u mjesnoj gostionici. Svakakvi ljudi prolaze Rumisbergom, a mještani su tog „čovjeka koji kraj ceste čuva veliku kutiju na vrh ljestava“ već nekoliko puta sretali u svom mjestu. Da je vozio bicikl ili čak gurao tačke ne bi to bilo ništa neobično, ali on je „čitav dan stajao kraj ceste i čuvao veliku kutiju na vrh ljestava“. Zašto? Što je bilo u toj kutiji? Ljudi su dolazili u gostionu i odlazili iz nje, a priča o „čovjeku koji je čitav dan stajao kraj ceste i čuvao ogromnu kutiju na vrhu ljestava“ ušla je u gostionu, zasjela za šank i stolove, i neprekidno izlazila iz gostione ali je još uvijek bila za šankom i stolovima i dočekivala nove goste. Sljedećeg dana poštar je donio poštu i dok ju je uručivao mom bratu, zagledavajući u kuću preko njegova ramena pitao ga (a znao je) dali je kod njega jedan čovjek koji je jučer „čitav dan stajao kraj ceste i čuvao veliku kutiju na vrh ljestava“. Brat uvede poštara u kuhinju pa me pozvao da upoznam pismonošu govoreći mu, tu je, reći će vam sve što vas zanima. U susjednoj sobi rasprostrte po novinama sušile su se kontaktne kopije jučerašnje snimke pa sam uzeo jednu. Pozdravio sam poštara, rekao mu da slikam kamerom opskurom i pokazao mu sliku. Ljudi u gostioni pričali su da ste baš na tom mjestu, otkud je naslikana Gutknechtova kuća, jučer „čitav dan stajali kraj ceste i čuvali ogromnu kutiju na vrh ljestava“. Otišao sam u sobu i donio kutiju. Pa i nije baš tako velika kako se priča, zaključio je poštar zagledavajući kritički moj kartonski aparat, a kada sam ga pred njim otvorio bio je iznenađen što u njemu nema ama baš ništa. Baš sada idem do Gutknechtovih pa ću im reći kako ste im krasno naslikali kuću, reče spremajući se otići ispijajući žesticu kojom ga je brat ponudio. Hoćete li uzeti i sliku za Gutknechtove, zapitah pismonošu. Naravno bez plaćene poštarine, doda brat ulijevajući poštaru još jednu ljutu. Ma kako bez plaćene poštarine, reče poštar naginjući ljutu pod brkove. Za ovakvu „poštansku marku“, reče visoko podižući praznu čašu, odnijet ću im ako treba čak i kutiju. Tog dana u mjesnu je gostionicu došla i poštarova priča, zasjela za šank i stolove i nadovezala se na priču koja je tamo bila još od jučer u jednu veliku priču o umjetniku na Rumisbergu. Dočekala me ta priča kada sam došao u gostionu na (telefonski) poziv gospodina Gutknechta da me počasti velikom pivom za „najljepšu sliku“ kuće. Svi su nam mještani pridružili u razgovoru koji se razvezao, a gazdin mali je otrčao časom do kuće Gutknechtovih po sliku da je svi vide. Razgovor se nije mogao završiti dok i ja nisam otišao po kutiju kojom je slika snimljena, a i moj se honorar nije sveo na samo jedno pivo. U razgovoru me susjed Gutknechtovih, gospodin Hostettler zapitao dali bih mogao snimiti i njegovu kuću. Nije tako stara kao Gutknechtova ali nije daleko. Sve je tu blizu, prepoznat ćete je po dvije garaže u koje se ulazi ravno sa glavne ulice, reče mi. Kada sam pristao predamnom se zablistala još jedna krigla puna svijetlog piva. Sljedeći je dan svanuo tmuran. Povrh sela vukla se magla, a pogled u dolinu nije dosizao ni do Ahre, rijeke koja krivuda od Solothurna prema istoku. Najavio sam svoj dolazak sa kamerom Hostettlerovima poslije ručka i nadao se da će se do tada vrijeme popraviti, ali to se u ovim brdima ne događa često. Kada se oblaci zavuku među vrhove Alpi i zakvače o njih kolovoz se pretvori u listopad pa ako se do rujna ništa ne promijeni, rujna neće ni biti. Tako mi je lokalne klimatske uvjete objasnio gospodin Hostettler dočekavši me sa kišobranom ispred svoje kuće. Postavio sam ljestve koje sam donio, a na njih kartonsku kutiju koju sam izvadio iz najlonske vreće za smeće dok mi je gospodin Hostettler pridržavao kišobran. Ipak, kao za snimanje, kišica je malo posustala. Sve je bilo spremno za snimanje i u 16:30 skinuo sam poklopac sa rupe na kutiji. Skupili su se i ukućani, čitava obitelj. Trebali bi sada pred kućom stajati nepomični sat vremena ako želite biti snimljeni, rekoh im. Dvojbe ostati ili ne prekinula je kiša koja je pljusnula, a gospodin Hostettler donio je veliki suncobran sa terase da zaštiti kameru do kraja snimanja u 17:35.