Nakon što sam uspio „oteti poštarima paket ispred nosa“, vratio sam se sa Margheritom i Leonom u Tacheles na izvrsnu grčku salatu koju Kirilos majstorski spravlja i grčko „domaće“ crno vino. Čitav je restoran odzvanjao smijehom djevojaka koje su prepričavale zgodu sa poštarima. Zacijelo ste doživjeli svakakvih zgoda snimajući tako neobičnom kamerom, pitala je Leona. Ispričao sam im što mi se dogodilo dan ranije, a Margherita mi reče, trebali bi opisati sve te doživljaje snimatelja. Slikara, dopuni Leona, gospodin putuje i slika kao nekada stari slikari lutalice. Ali slika svjetlom. I to kutijom za koju poštari misle da je paket, doda Margherita i ponovo njihov zvonki smijeh ispuni svaku poru restorana. Kirilos je završio smjenu pa nam se pridružio, a društvo se do večeri utrostručilo. Pričalo se o svemu no svako malo razgovor se vraćao kameri opskuri. U jednom trenu Kirilos me ozbiljnim tonom upozorio; Trebate biti oprezni jer nikada ne možete biti sigurni neće li neki paranoik pomisliti da je u kutiji bomba. Svi su se nadovezali na Kirilosovo upozorenje. Snimanje takvom kamerom može biti potpuno diskretno ali koji puta nevjerojatno agresivno. Agresivni su ljudi koji se boje nepoznatog. Da, obična je kartonska kutija potpuno diskretna dok je netko ne primijeti. Tad se pokrene znatiželja, što bi moglo biti u kutiji, ali i strah, što ako je u kutiji bomba. U razgovoru sa tim mladim ljudima shvatio sam da ubuduće trebam dobro promisliti prije no što kameru negdje ostavim da snima. Štoviše postalo mi je jasno da ću ubuduće za svaku sliku trebati proboraviti pokraj kamere svo vrijeme ekspozicije. Kirilosov kolega Elyas već je završavao svoju šihtu i bilo je jasno da je vrijeme tog dana isteklo. Bio sam miran jer sam tog dana upoznao krasne ljude i našao jednu savršenu tamnu komoru na terenu. S druge strane ozbiljno sam prihvatio upozorenje da ne ostavljam svoju kameru olako na bilo kojem mjestu. Te je večeri u stvari počeo vikend! Obično se u petak kod Brankovih prijatelja bdije duže no najavljeno je rano ustajanje jer sutra nam žele pokazati što ima nova u Berlinu, a i Branko je naumio sljedećg jutra obaviti dogovoreno snimanje „nastajanja slike“. Prije spavanja sam još malo prćkao u „laboratoriju“, sve pripremio za sutra i napravio nekoliko kontaktnih kopija od prethodnih snimki. Usnuo sam oko 3, a već u 6 me Branko počeo buditi. Sve je pripremio, štafelaj, boje, pribor, slamnati šešir. Ipak njegovi su nas prijatelji prvo odveli do Potzdamerplatza koji je tada bio ogromno gradilište. Dijelovi su još bili pustoš ostala nakon pada zida, dijelovi ogromne građevinske jame poput dnevnih rudokopa, a dio je blistao potpuno novim zgradama. Cilj našeg obilaska bio je netom dovršen Sony centar. Arhitektonski sklop javnih i poslovnih sadržaja koji tvori prostran trg, a nad njim se poput ogromnog kišobrana raskrilio „krov“. Čitav sklop ima video nadzor, a osoblje osiguranja je na svakom koraku. Šetkam uokolo noseći pod pazuhom kartonsku kutiju dok me security prati pogledima. Osjećam te poglede sa svih strana, a u ušima mi odzvanja sinoćnji razgovor iz Tachelesa. Što ako netko pomisli da je u kutiji bomba? Konačno, zašto ne bih pitao osiguranje smijem li snimati. Prilazim najbližem čuvaru i pitam ga. Nakon što sam mu pokazao i čime kanim snimati poziva me da ga slijedim. Dolazimo do jednih nadziranih vratiju. Vrata se otvaraju i prolazimo hodnikom iz kojeg ulazimo u ured kojem je čitava jedna stijena staklena, a iza stijene nešto što me podsjetilo na kontrolu leta u Hustonu. Svemirski kontrolni centar. Stotinjak monitora sa direktnim prijenosom slike svih mjesta Sony centra. Predstavljen sam voditelju smjene osiguranja kojem sam rekao što želim. Pogledao je „stvar“ koju sam odložio na stol, a onda ju je pažljivo primio vršcima prstiju obje ruke i podigao da provjeri njenu težinu. Isto tako pažljivo ju je i spustio, pozdravio me te uputio čovjeka koji me doveo, da mi ostane na raspolaganju. Bilo je 8:10 kada sam ispod krova trga skinuo poklopac sa rupe kamere. Uz mene i kameru bila je moja oružana pratnja. Nismo izmijenili ni riječi sve do 8:35 kada sam poklopcem pokrio rupu na kutiji, stavio je ponovo pod pazuho, zahvalio se gospodinu što mi je čuvao kameru tokom snimanja (da je slučajno netko od stotina posjetilaca kojima vrvi Sony centar ne pomakne), a on mi poželi ugodan dan i ja krenuh dalje.