Tek danas sam dobio katalog ove izložbe (koji nije bio dovršen na dan otvorenja, a ni tijekom čitave izložbe).

Radovi koje sam izložio (oba; vinorell i instalacija "obs©u®otherapi@") publicirani su u katalogu, a nijednom rječju nisu spomenuti u recenziji izloženih radova. Možda recenzentu nisu bili dovoljno zanimljivi, ili ih nije razumio, a možda ih nije dospio vidjeti, pa ću narednih dana u komentarima ove slike pomnije pojasniti ovu instalaciju.

Na izložbi "dolazak u baštinu" instalacija obs©u®other@pia, zapravo (u stvarnosti) nije bila izvedena zbog (naše klasične isprike) neimaštine, već je bila predstavljena samo modelom koji je (međutim čak i kao umanjena stvarnost) pokazao sve odlike onog što bi se događalo da je projekt realiziran u zamišljenim dimenzijama.

Ako od jedne prostorije napravimo kameru opsukru, a to znači da toj prostoriji kao jedinu vezu sa vanjskim svijetom ostavimo samo jedan mali otvor (rupicu), kroz taj će se otvor (centar projekcije) u prostoriju preslikati čitav vanjski svijet (koji se prostire pred probušenom stijenom prostorije) i to kao slika u svakoj točki prostora. Kakva će biti ta slika ovisi o tome ukojem se dijelu prostora nalazi. Ako je čitava unutrašnjost prostorije (kamere opskure) obojena savršenom crnom bojom (to je uvjet), od slike u njoj neće se vidjeti ništa. Svjetlost je nevidljiva! Mi ne vidimo svjetlo. Ono što vidimo je odraz svjetla od nekog predmeta na koji padne - osvijetli ga. Da bi uhvatili sliku koju tvore svjetlosne zrake u kameri opskuri trebamo im prepriječiti put nekim zaslonom koji će optimalno odražavati zrake svjetla što padnu na njega, a to je neka bijela površina. U modelu instalacije obs©u®other@pia zaslon je bio list pauspapira.

Svjetlo se od svog izvora rasprostire na sve strane u prostoru i pri tome je sve slabije. To slabljenje svjetla, u idealnim uvjetima je pravilno; obrnuto proporcionalno kvadratu udaljenosti od izvora. To pravilo potvrđuje i kamera opskura. U njoj je jedini izvor svjetla otvor (rupica) kroz koji u prostor kamere opskure ulazi svjetlo. Od te (u kameri opskuri najsvjetlije) točke, pa do najudaljenijeg (najtamnijeg) kuta kamere opskure rasprostire se slika.

U modelu instalacije obs©u®other@pia otvor (rupica) je imao promjer 6mm i bio je izrezan u stijenki od papirne ljepenke debljine 5mm. Kada se rupicu u kameri opskuri prekrilo pauspapirom, na njegovoj je površini bio vidljiv samo bijeli krug promjera 6mm. Ako se list paus papira malko odmaknuo od rupice, svjetli krug se povećao no postao je i manje svjetao. Već na razmaku od 10mm od rupice svjetli je krug imao promjer od 100mm, a na nekim je dijelovima bio tamniji, dok je na drugim djelovima bio svjetliji. Štoviše te mrlje svjetlijeg i tamnijeg bile su raznih boja. To je mjesto u kameri opskuri na kojem se mogao raspoznati embrio slike.

Što je projekcioni zaslon dalje od otvora (rupice) u kameri opskuri slika je zrelija, to znači; na njoj se može raspoznati više detalja, ali teže, jer je projekcija tamnija.

Prostor kamere opskure u kojem se krećemo kroz sliku i boravimo u slici koja je svuda oko nas (i na nama!), a u kojem naša sjena ostavlja prazninu u prostoru slike, ima ne samo konteplativna nego i terapeutska svojstva za naš vid i vizualnu percepciju pa sam otud iznjedrio i naziv instalacije.

Kako izgledaju te mijene projekcije u kameri opskuri instalacije obs©u®other@pia, prikazano je na ovoj animaciji, uz napomenu da su sve projekcije svedene na isti format slike, a u stvarnosti odnos između najbiže rupi (najmanje) i najveće (najdalje od rupe) je 1/250!

@fuji u pravu si.

Na ovoj sam animaciji prikazao sammo realno osvjetljenje projekcije (koje slabi obrnuto proporcionalno kvadratu udaljenosti od rupe, u stvari po hiperbolnoj krivulji), a format se linearno povećava (ali to nije mguće prikazati realno zbog ograničenog formata displeja, pa je prikazano sve na istom formatu, kojem se u svari mijenja mjerilo prikaza od slike do slike).

Ako imaš LCD displej ove slike na njemu možeš vidjeti svjetlije ili tamnije, ovisno o kutu pod kojim ga gledaš. Ako dakle sliku gledaš pod kutem iz kojeg je vidiš svjetliju (to je negdje iskosa odozgo) tad ćeš uočiti puno detalja i na najtamnijoj (najdaljoj) projekciji u ovom animiranom prikazu (slika na animaciji miruje 5 sekundi da se oko ima vremena prilagoditi tami slike).

Dakle da se tu projekciju snima dovoljno dugom ekspozicijom (ili gleda u potpunom mraku kamere opskure dosta dugo doxe oko ne "navikne na mrak", odnosno poraste mu ISO) slika bi izgledala veoma "oštra".

Denul bum i ta pojašnjenja kao likovne priloge pod ovu sliku u sljedećim komentarima.

Hvala vam puno na objašnjenju.