© copyright 2012 - 2024 Boddhi
In da Caffe
| gres [28. 10. 2012.] | fina slika u ogledalu - slika u slici! :)) |
| vipe [28. 10. 2012.] | Fali mi slika druga Tite, ali i ovako je kako triba biti :)) |
| Zelena [28. 10. 2012.] | vipe:danas,na rođendan ti "fali slika druga Tita"........ ;DDD |
| Zelena [28. 10. 2012.] | ajd posudite jednu kod Stijepe ;DDD |
| acophoto [28. 10. 2012.] | prava kafanska !! |
| Boddhi [28. 10. 2012.] | nema Tita, nema grba, nema šahovnice, ali pažljivi promatrač slike otkrit će kip Divice Marije ;o)) |
| Zelena [28. 10. 2012.] | nek se vipe upiše u knjigu žalbe-TO ima ;))) |
| Boddhi [28. 10. 2012.] | tak je, Zelena, a iznad knjige gleda jedan opasan lik ;o)) |
| Zelena [28. 10. 2012.] | pa to je "čuvar knjige" narafski ;))) |
| Boddhi [28. 10. 2012.] | dabome, ak nešto i pokušaš sa knjigom dobiš kišobranom po tintari ;o)) |
| prolaznik [29. 10. 2012.] | dobar birtijski štimung :) |
| vipe [30. 10. 2012.] | kao što sam najavio u prethodnoj fotki, čarobna lampica nakon početnog žmirkanja je zasjala, i rodila se nova priča. Naravno sve zasluge za priču opet idu ovoj izvrsnoj, svevremenskoj fotografiji, i zato Robertu hvala što je pritisnuo prekidač i upalio lampicu :))) |
| vipe [30. 10. 2012.] | Mijo Mijo Gazivoda je stanovao na četvrtom katu neugledne, oronule zgrade u blizini ugla Selske i Končareve (Mijo, nek se i to zna, nikad se nije mirio s promjenama imena ulica), zgrade koja je izgrađena u davno poratno doba i tresla se na svaki prolazak dvanaestice. Bio je samac, nije puno kontaktirao sa susjedima, kimanje glave, eventulano kratki pozdrav kad bi baš bio prisiljen na to. Nikad nije tražio sol, brašno ili bi mu nestalo kruha, iz prostog razloga što mu nikad nitko nije dolazio u stan, čak niti inkasator jer nije imao ni televizora. Vjerujem da, ako bi pitali njegove susjede kad je i odakle je došao, s čim se bavio, ima li koga svoga, nitko od njih nebi znao odgovor. Doduše nisu se oni puno brinuli oko toga, takva su vremena i vjerujem da će jednog dana nakon Mijine smrti i sami sebe pitati da li je uopće postojao. (Možda će u novinama izaći tek kakva crtica, da je prilikom rušenja derutne zgrade na Trešnjevci nađen dobro očuvan leš nepoznate muške osobe, a kao kuriozitet da se uz leš našlo i nekoliko prastarih telefonskih uređaja.) Mijo je bio špijun. Dugo godina je radio u službi državne sigurnosti. Prisluškivao je telefonske linije, špijunirao sve i sva po naređenju nadležnog, ali kako to biva u tom svijetu proširio je svoj posao i na susjedu Terezu. Na njegovu nesreću, prije nego što je potpuno ušao u njezin život, cinkao ga njegov kolega Rade, pijanac i ženskaroš, kojeg je Mijo duboko prezirao. Da ne duljim, nađena je Mijina sveska s naslovom «Tajni život Tereze M». Brzo su ga degradirali i istjerali van na ulicu. U početku se nije baš najbolje snašao, a ni rezultati špijuniranja nisu bili baš spektakularni. Teško da je mogao naći kakva državnog neprijatelja na trešnjevačkom placu. Međutim, Mijo kao pedantan, savjestan i lojalan špijun dosjetio se genijalne ideje. Osobno se potrudio naučiti govor s usana. Nakon godinu dana gotovo da mu sluh nije trebao. Takva vještina mu je otvorila nove vidike u špijuniranju. Sjeo bi u kafić, naručio kavu i novine i «slušao» što se priča. Bio je toliko oduševljen tim poslom da je špijunirao i van radnog vremena. Mnogi su proljećari uvenuli zbog njega. Nova vlast ga brzo umirovila, nije mu se to svidjelo, danima bi besciljno lutao gradom, prisluškivao, slušao što očima što ušima, čuo svega i svašta, ali nije mogao shvatiti o čemu ljudi pričaju, tko je prijatelj a tko neprijatelj. Sve ga to izluđivalo, bacilo u depresiju, bio je ogorčen na cijeli svijet. Jedna popodnevna šetnja, malo žešća obiteljska svađa, kroz prozor izletjeli stari telefonski aparat s brojčanikom vratio ga opet u život. Prisjetio se svoje vještine prisluškivanja telefonskih linija, i ubrzo je saznao sve tajne svoje zgrade. Opet je bio u elementu, obuzela ga ona stara strast. Pažljivo je vodio evidenciju poziva, razgovora, znao je tko s kim, kada, gdje, i zašto. Osjećao se nadmoćan nad tim kvarnim ljudima, gotovo kao bog, razrađivao strategiju kako da krene s manipulacijama, da direktno mijenja njihove živote, oda najintimnije tajne. Ali avaj, Miju je ponovo zadesila nevolja. Njemu iz nepoznatog razloga susjedi su počeli sve manje telefonirati. Prvo je nekoliko puta provjeravao telefonske instalacije, sve je radilo besprijekorno. Već je posumnjao da su ga otkrili, ozbiljno pomišljao da promijeni adresu. Nije imao televiziju, tranzistorski prijemnik odavno u kvaru, novine bi samo ovlaš pogledao na kiosku. Tehnološka revolucija ga je zatekla nespremna, mobiteli su postali njegovi najveći neprijatelji. I ovo jutro je krenuo svojom uobičajenom rutom, prošetao trešnjevačkim placem, pažljivo osluškivao i čitao s usana što ima novoga u gradu i svijetu (i za radnog vijeka je uvjeravao kolege da njemu ne treba niti televizija niti radio, sve on vidi i čuje s očima). Skupoća, skupoća, sanader, severina, zvonile su riječi u očima, brzo su ga umorile. S jednog štanda neprimjetno uze bananu, doručak je i za taj dan osigurao. Pažljivo je ogulio bananu i u trenutku kad je koru htio baciti u koš nekakav drski mladić ga gurne, kora promaši koš. Srdžba brzo ispuni njegove grudi, zausti da će mu opsovati mater, udariti kišobranom, ali što urođena, što naučena opreznost ga smiri. Pođe za njim u kafić, a tamo je on rijetko zalazio, ogleda se i sjedne u kut. Neotesanac je već bio za šankom, trojica su sjedila u susjednom kutu. Zazvoni mobitel, nekakva čudna pisma o maslinama ispuni cijeli kafić. «Alo ko je?… a ti si Mare… a kako te nisam pripozna, a kako ću te pripoznati bogati kad iman novi mobitel… Ae, ganjc novi, ajfon 5, e Maare, ajfon 5!. Jučer mi ga Mate donija iz Amerike, ma znaš onog mog rođaka, duša od čovika… e izvini Mare sekundu. Ee maala, oćeli taj makjato, da si išla mliko musti već bi ga skuvala, ha, ha…E što kažeš Mare, kakvo je vrime doli…» Miju je iritira ovaj dalmoš pa pažnju usmjeri na trojicu preko puta koji su se nešto došaptavali. Njih trojica, bivši radnici propale Industrogradnje dogovarali su šverc nekakvih prozora. Mijo se sjeti svojih slavnih dana kad je s guštom cinkao ovakve švercere, nije kod njega bilo nisam ja to rekao. Dalmoš na brzinu popije kavu i izađe na ulicu, konobarica priđe Miji za narudžbu, pa se i on brže bolje ustane i krene za dalmošom. Ovaj je i dalje glasno ćakulao priko mobitela. Mijo ga je u stopu pratio. Dalmoš se požuri za tramvajem, .i taman kad je prolazio kraj koša za smeće, Mijo mu kišobranom zape za nogu, dalmoš poleti, nespretno stade na koru od banane i ispruži se koliko je dug i širok. Ajfon 5 poleti visoko u zrak, i zaustavi se na tračnicama. Dvanaestica je temeljito obavila posao. Mijo laganim korakom uđe u tramvaj, mirno je iz zadnjih kola gledao u dalmoša koji je gurao ljude i tražio svoj mobitel. Miju obuze neopisiva sreća, glasno se nasmije prvi puta u zadnjih dvadeset godina… |
| Boddhi [30. 10. 2012.] | Vipe, care!!!! |
| DarkSlide [30. 10. 2012.] | He, vrijedilo je svratiti ovdje. Fotka za 5, a priča za 10... ;-) |
| Didalin [30. 10. 2012.] | Izvrsna fotografija! |
| Zelena [30. 10. 2012.] | Život piše romane ;)) |
| vipe [31. 10. 2017.] | nadam se da te nije kakav Mijo došao glave, fališ na zineu :))))) |
| vipe [21. 10. 2023.] | i nakon lunjanja na zineu, navru neka sjećanja... Boddhi vraaaati seee :)) |
Nemate ovlasti aktivnog sudjelovanja. Morate biti registrirani i prijavljeni.
