Današnje društvo, društvo krize, svjesno ili nesvjesno, kultura obrađuje obrascom zombi kataklizme; ljudska populacija, gomila, glasačka mašinerija, malograđansko stado, iščezava ili se pretvara u Zombije. Utrnulih umova, trulih tkiva i visokoinfektivni, hrane se ostacima ljudskosti, probavljaju ih u kadaverične sokove, oguljuju im kosti. Lutaju ili prema svjetlosti, ili prema mraku, ili prema zvuku; pojednostavljenim poljima totema i tabua gdje Religija postaje konzumerizam a konzumerizam Religija. Entropija gomile i dalje bitno utječe na živote (šacice) preživjelih, koji nanovo grade svijet pravde po kanonima ljudskosti. Slijedom, idealizira se Prostor slobode, prostor tišine puštene sa lanca, parnasovski holodek, cezura priče koja će se nastaviti ka izgradnji novog poretka. Pronašao sam taj ogoljeni Prostor svoje slobode začinjen makijom progrušane brade, smjestio u nj suputnika. Promijenio mu oblik, nužnošću i sadržaj. Pretvorio ga u svoj dokument slobode. Naravno, postoji i pjesma, darkerska narodna iz prve polovine devedesetih: Ja ne živim negdje drugdje, skidam prsten s tuđe ruke, prodao sam riječi svoje, peodanih se ljudi boje. Tijelo pojim jadom zbilje, mržnjom rušim uspomene, gulim kožu s mrtvih ruku, skidam smrad od vaše krvi. Poklanjam li život sebi, ili kopam raku svoju, savjest briše ljubav prošlost, starac to je lice moje. Ja ne živim negdje drugdje, gdje su sretni gdje su smjeli, zatočen u svijetu svojem, tonem trunem grlim ponor.