Baš kad je je najviše trebalo, majka je radila u tuđini da prehrani mene i mog brata. Posla ovdje nije bilo, a majka je radila kao čistaćica u Beču. Dunav je bio jedini koji nas je spajao. Tada nije bilo ni interneta niti pametnih telefona, koji bi nas približili. Granice su bile zatvorene, a majka je radila tamo negdje. Samo što znam donosila je "pare" za školu na jesen, kako ne bi bili zadnji. Otišao bih do rijeke, na mostu mislio što sada moja majka tada radi u Beču... "Šapni mi Dunave, reci mi samo kako se ona tamo osjeća, da li mi što šalje?- Majko pošalji po Dunavu nešto, pošalji makar tugu da se njom ugrijem."

Čekao bih u suzama njezinu riječ, njezin zagrljaj, njezinu ljubav... Ponekada bih ruku gurnuo u rijeku da me ona tamo osjeti. Rekla mi je prije par godina da je sve ona to osjetila. Sada je u penziji pa po mostu zajedno šećemo, radujemo se i veselimo. Napokon se smijemo...