Potres je otrkio i neke natpise prošlih vremena, barem onih koja su kružila ulicama našeg grada Zagreba. Bilo je to u prošlosti dio govornog područja sa službenim njemačkim jezikom. Tako je ispod mnogih fasada sakrivena i ovakva poruka, koja glasi na njemačkom jeziku. Pojavila se ona baš ovih dana meni, sunce ju obasjalo i poručilo mi jednu poruku.

Jedan moj period života odveo me u hladne alpe malenog gradića Neunkirchena, koji pripada NiederOsterrreichu (pokrajini Donja Austrija po našemu). Gradića sa 11.000 duša, pomalo idiličan i savršen za život obitelji, meni je dao sina koji se tamo rodio. Nakon nekog vremena vratio sam se sa svojim tek rođenim sinom i suprugom iz te idile. Nadao sam se kako tamo težak posao klesar, ovdje u Hrvatskoj mogu zamjeniti sa nešto lakšim poslom dizajnera ili nekim uredskim, pomislih ipak se vraćam u svoju zemlju gdje ću biti svoj i građanin prvog reda. Nakon mnogih promjena firmi, tih "lakših" svatio sam da moj put ipak me vraća u Austriju, koju bih si tu izgradio sa poslom klesara. Tako je i bilo, iskustvo rada u toj struci u Austriji otvorilo mi je posao ovdje. I tako, s vremenom sam se uhodao u načine rada u Hrvatskoj, ali i na vrlo tešku komunikaciju sa gazdama koji su samo usmjereni u profit a ne kvalitetu posla. Pa sam opet "šarao" po klesarskim firmama tražio normalnog poslodavca, pa opet shvatio da se kod jednog zadržim i kako trebam zanemariti odnos sa "gazdama" niti biti preemotivan.Otrgnuo opet komadić sebe radi drugog i krenuo dalje raditi za našeg gazdu. Shvatio sam da mogu bježati ali da je to spralni put koji te vrti u krug, ali podiže našu svjest. I tako ovao obasjanje svijetlosti na zgradi u mom gradu, itekako me podsjetilo da čovjek treba bitri uporan i strpljiv. Treba kopati po sebi jer kad tad će vizija nas najboljih pretočiti se u pravi život. Kada sam to sve posložio u sebi, danas mi je mnogo lakše, bez obzira što mi je duplo teže nego u austriji i fizički i psihički. Ponekad najteži putevi, nam stvaraju najčišće prilike.