kao da ce bol nestati

kao da ce zamagliti zbilju

kao da ce sve biti drugacije kada ih ponovo otvorim...

Nikada ti nisam rekla ono sto sam stvarno htjela.

Uvijek sam ti govorila ono sto nije trebalo da kazem.

Da li mi je zao?

Da li bi sada drugacije?

Previsoki su moji zidovi tuge da bi mogao nazad.

A tvoje staze prekratke za moje korake.

Poslje tebe,ostaje moj svijet u kome nema tragova.

Ostaje srce u kojem nema nista osim praznog prostora.

Sve su moje rijeci,odbijene o zid ravnodusnosti,

udarale tamo gdje najvise boli.

A one neizgovorene,ostale treperiti na vjetru,poput zastave na pola koplja,

da bi ih onda vrijedno pokopala i zatrpala negdje duboko u sebi....zauvijek.

Oprosti,znam da smo se dogovorili da "zauvijek" ne postoji.

I zato prestadoh tebi pisati stihove.

Rasula sam sebe nekom drugim ljudima,

otisla na mjesta gdje rjeci znace vise od pogleda ili dodira,

jer sutnja me ubila tada

i pobjegoh u ludilo,u stvarnost,

pobjegoh od tebe,od sebe,od zivota,tko to vise zna...

Ljubila sam neke toplije usne i tjelo ponudila kao zalog,

kao obecanje da te vise necu,da ti vise ne pripadam.

Samo.......nisam racunala na dusu.....na izdajicu koja je ostala tamo,s tobom,nepotkupljiva i vjerna.

I sad znam da te jos volim a ne gledam

i jos te ljubim a ne pricam,i zelim te a skrivam,

i molim se nekom svom Bogu za zaborav

a slutim da ostajes u meni do zadnjeg otkucaja sata,

ZAUVIJEK

(ma sto god ti mislio o tome)

Lala