hmmm...neznam zašto je nema na home pejđu...valjda će sad...

text preuzet sa LINK 2

Odraz u zrcalu – autoportret u fotografiji?

Odraz u zrcalu? Autoportret? Identitet? S ovim se pojmovima teorija odavno razračunala porekavši im smisao i važenje, barem ono koje im mi u svakodnevnom životu pridajemo. Može li se danas oko njih onda strukturirati izložba koja će suvislo govoriti o suvremenom trenutku? Je li autoportret danas uopće moguć, barem u onom obliku kako ga mi tradicionalno razumijevamo? Mnoge postavke suvremene teorije ne govore tome u prilog. Psihoanaliza (Lacan) naš odraz u zrcalu ne tumači kao naš zbiljski, nego kao “otuđeni” odraz, u kojem smo svoje zbiljsko, libidonozno “rastrgano tijelo” objedinili u koherentan ego. Također, poststrukturalističko “raskrinkavanje” identiteta kao politički konstituirane “fikcije” (Foucault), tradicionalnom tumačenju autoportreta kao oblika preispitivanja umjetnika o vlastitom identitetu daje sasvim drugu kvalitetu. Novija je kustoska praksa u Hrvatskoj (izložbe: “Govor u prvom licu”, Iva Radmila Janković; 2004., “Fotografski dnevnici”, Branka Slijepčević, 1998. i dr) reagirala i pokušala iznaći odgovore na, ovim novim teorijskim postavkama, postavljena pitanja, a ova izložba nastoji biti na tragu tih njihovih istraživanja. Kroz radove petnaest autora fotografa različitih poetika i senzibiliteta, različitih umjetničkih preokupacija, objedinjenih jedinim zajedničkim elementom, prisustvom njihovog vlastitog lika u fotografiji, ova izložba se manje bavi autoportretom, a više njegovim domašajima i granicama, sve do postavljanja pitanja o suvremenoj opravdanosti ovog žanra.

Autoportret u fotografiji svoje prve značajne protagoniste nalazi 20-tih godina 20. stoljeća u umjetnicima poput Man Raya i Andre Kertesza koji su u fotografiranju sebe nalazili još jednu priliku za umjetničko propitivanje, ekperimentiranje izražajnim sredstvima medija. Fotografiranje vlastitog lika, bez sputavajuće obveze objektivnog bilježenja, omogućavalo im je interpretativnu slobodu koju si nisu mogli priuštiti pri fotografiranju drugih osoba (donekle s iznimkom kod fotografiranja umjetnika). Na drugom polu u ovo rano vrijeme nalaze se autoportreti u obiteljskim foto-albumima, nastali uglavnom bez umjetničkih pretenzija, u kojima fotografi bilježe sebe na putovanjima, izletima, s bližnjima, kao jedan oblik intimnog fotografskog dnevnika (s početka 20. stoljeća sačuvane su fotografije slikara Pierrea Bonnarda koji se snimio pri kupanju u kadi).

Negdje između ova dva pola nalazi se i većina fotografija na ovoj izložbi: od dnevničkog bilježenja do umjetničkog propitivanja, s različitim ciljevima, i mimo onih autoportretiranja, one pokazuju da fotografiranje vlastitog lika može biti potaknuto različitim motivima. Nekima je svojstvena egzistencijalistička zapitanost kontemplativnog karaktera (Mario Kučera), neki vlastiti lik koriste za istraživanja forme i distribucije fotografske slike (Sandra Vitaljić), smještaju ga u različite ambijente provocirajući nove odnose koji se na taj način uspostavljaju (Jelena Vukotić, Nina Đurđević). Slavica Subotić u produljenoj ekspoziciji zamahom glave vlastiti lik “razmazuje” u apstraktnu krivulju. Mara Bratoš fotografski decentno bilježi svoje emotivno stanje ispunjenosti i mirne sreće. Ivana Vučić simbolički predočuje važan intimni trenutak u privatnom životu fotografijom osobe koja korača po crti ispisanoj na tlu, znakovito se približavajući točki «raskrižja». Zirojevićeve fotografije imaju karakter dnevničkih zapisa koje odražavaju “stihijski” tijek suvremenog ritma života: nasumično bilježenje nepovezanih “bljeskova” svakodnevnice u kojoj on kao da manje sudjeluje a više naprosto u njoj postoji, kojoj kao da manje svjedoči a više sam sebe u njoj zatiče. Fotografije Andrije Zelmanovića suvremena su MMS inačica fotografija iz ranih obiteljskih foto-albuma, snimljene mobitelom i poslane s jedinom namjerom da primatelju prenesu poruku, onu poznatu Barthesovu: “Tako je to bilo”. Slikarske srodnike imaju fotografije Mare Milin čiji lik obavijen gustim mrakom sobe podsjeća na barokne portrete, ili fotografije Josipa Klarice s pomno aranžiranom mrtvom prirodom na stolu u koju je diskretno umetnuo vlastiti lik kao odraz u malom ogledalu ili kao do kraja apstrahiran identitet u vidu osobne iskaznice. Jasenko Rasol svojim radom «Artist as a young man» kao da ilustrira Freudovu teoriju konstituiranja identiteta kroz “povratnu projekciju”: identitet sebe kao dječaka (devetogodišnjaka) on definira naknadno, unatrag, iz očišta sebe kao zrele osobe, izborom fotografija njega u djetinjstvu koje je snimio otac. Iako nije sam sebe fotografirao, pa tako u strožem smislu ne pripada ovoj izložbi, ovdje ipak nalazi svoje mjesto jer je izborom fotografija (umjesto činom fotografiranja) izgradio portret sebe i time udovoljio žanru autoportreta na konceptualnoj, ako i nije na izvedbenoj razini.

Mnoge od fotografija na ovoj izložbi u stvari i nisu autoportreti, ako pod autoportretom (kao podžanrom portreta) razumijevamo ocrtavanje vlastitog karaktera, identiteta, svoje neponovljive i jedinstvene osobnosti. Poststrukturalističko razumijevanje identiteta prema kojem je identitet samo privremeni položaj u promjenjivoj mreži “diskurznih režima” koji uređuju određenu kulturu (Butler), preusmjerilo je pažnju s identiteta samih na procese njihova uspostavljanja odnosno rastvaranja. Tako i ova izložba želi kroz izbor radova različitih autora prikazati različite oblike konstituiranja identiteta, u mediju fotografije. I ovdje, naime, vladaju “diskurzni režimi” (diskurs modne, pejzažne fotografije, fotografije iz obiteljskih albuma, digitalne Ili MMS fotografije…) između kojih su autori na ovoj izložbi, svjesno ili manje svjesno, birali i svojim izborom odredili svoj (fotografski, autorski) identitet. On je danas ovakav, sutra će možda biti drugačiji, a nama preostaje samo zapitati se: koliko je danas, u vremenu tako promjenjivih, “kliznih” identiteta i spoznate fiktivne slobode njihovog izbora (Derrida), uputno govoriti o autoportretu u umjetnosti (i fotografiji)? I nije li taj portret samo naš otuđeni “odraz u zrcalu” s početka ove priče?

Maša Štrbac

PORTRET

Portreti bi trebali stvoriti lični utisak o snimanoj osobi, otkrivajući njen karakter. Zato se i profesionalci drže pravila: prvi snimci su samo za zagrejavanje. Sloboda fotografisanja može se stvoriti tek kada su se model i fotograf prilagodili jedno drugome. Sigurno nećete uspostaviti željeni kontakt stidljivim gledanjem kroz super-teleobjektiv; jednostavno morate smanjiti udaljenost od modela.

Ukočeni portreti nisu više aktuelni. Snimajući prijatelje i poznanike u posebnim trenucima zapravo zaustavljamo vrijeme. Portreti mogu biti bezvremenski kao što je to slučaj s nekim crno-belim fotografijama. Međutim, na njima može biti "uhvaćen" i duh vremena u kojem su snimljeni, što se može postići izborom boja i drugih parametara kao što su:

POLOŽAJ FOTOAPARATA

Ne morate uvijek snimati u visini očiju. Menjajući položaj i ugao fotoaparata postići ćete interesantne rezultate.

Pokušajte snimati s merdevina ili iz "žablje" perspektive. Time ćete naglasiti objekt snimanja. Povišeni položaj daje posebnu dubinu, naročito grupnim fotografijama. Lagano spušteni položaj fotoaparata čini model višim te omogućava čistiju pozadinu. Nepotrebne detalje u pozadini možemo izbeći pomakom u lijevo ili desno. Ali budite oprezni, za portrete nemojte birati preekstremne uglove snimanja, osim ako namerno ne želite ekstravagantne efekte. Alternativa je da je fotoaparat čvrsto na stativu, pozadina jasno definirana, a model menja položaj.

KADRIRANJE

Odvojite bitno od nebitnog, to je osnovno pravilo za bolje fotografije. Višak detalja "razvodnjava" pravu tačku interesa fotografije. U većini slučajeva fotografija ionako daje vrlo uski izrez od 180 stepeni koliko vidi ljudsko oko.Da li prikazati cijeli model? Koliko je važno okruženje? Izražavaju li oči više od položaja tijela?Izbjegavajte detalje koji iritiraju. Nekoliko različitih položaja fotoaparata mogu "uhvatiti" više od jednog. Snimci iz blizine mogu biti isto snažni kao i oni s distance gd okruženje igra odlučujuću ulogu. Iskusni fotograf će obično istaknuti model koristeći veću žarišnu daljinu objektiva i neutralnu pozadinu.

PERSPEKTIVA

Različite žarišne daljine objektiva znače i različito povećanje. To je istina ako položaj fotoaparata ostaje isti. Ali ako menjate i udaljenost od modela (a njegova veličina ostaje ista) i pri tome menjate i žarišnu daljinu, onda se menja i perspektiva! Objektivi kraće žarišne daljine čine pozadinu velikom i dinamičnom, a teleobjektivi komprimiraju prostor i odvajaju model od pozadine. Kombinacijom mijenjanja položaja fotoaparata i žarišnih daljina moguće su brojne varijacije.

POZADINA

Često pozadina "ispadne" upadljivija i oštrija nego što smo to mogli zaključiti prema slici u tražilu fotoaparata. Koncentracija na osobu ispred objektiva može odvući pažnju od bitnih detalja u pozadini. Portret će biti snažniji ako model bude udaljen od pozadine.Ako je otvor zaslona veći, pozadina neće biti oštra. Najbolje je dobiti jednoličnu površinu u tonovima koji pristaju odeći modela. Sve što intenzivno odvlači pažnju s portreta, smatra se kardinalnom greškom.

KOMPOZICIJA

Površine i crte moraju biti u skladnim odnosima. One ne smiju nepotrebno deliti sliku.Naročito kod portreta, žarište je u nekoliko ključnih elemenata. Tamne jednolične površine pogodne su za pozadinu, kao i snežno-bele, ako su kontrast tamnoj puti ili odeći. Kod fotografiranja vani, crta horizonta može biti problem. U tom slučaju promenite ugao snimanja podižući ili spuštajući fotoaparat. Time oslobađate model nepoželjnih detalja u pozadini

PRAVILNA RASVETA

Frontalno svetlo (spreda)

Izravno svetlo spreda smatra se najgorim rešenjem. Izuzetak je blic koji popunjava senke. Ako fotograf želi postići izrazito bledi ton kože, koristit će takođe frontalno svetlo. Inače, ono uvek uzrokuje neželjene refleksije na koži. Reprodukcija tonova izgleda neprirodno, budući da potpuna refleksija posvetli sve boje.

Svetlo sa strane

Rasveta sa strane uviek stvara utisak dubine. Ako svetlo dolazi sa strane i odozgo ono zapravo stvara utisak sunčevog svetla.Ako želite efekat tvrde senke potreban vam je samo jedan izvor svetla s jedne strane lica (npr. portret kraj prozora). Snaga svetla određena je njegovom udaljenošću, a efekat senke njegovom pozicijom u odnosu na osu objektiva. Što je svetlo bliže osi objektiva senka je kraća.

Svetlo odozgo

Ovaj tip rasvete stvorit će dugačke senke oko nosa, a izgubit će se sjaj u očima. Kako biste ublažili senke, možete upotrebiti reflektor u obliku belog kartona ili platna, postavljenog nisko dole.

Pozorišno - "stage" svetlo (odozdo)

Svetlo odozdo ima poseban efekat. Model izgleda misteriozno pa čak i zastrašujuće. Takvo svetlo i senke koje nastaju treba pažljivo planirati kako bi se izbegla preterano "demonska" atmosfera.

Pozadinsko svetlo

Ovo svetlo stvara srebrnkastu konturu modela. Ono ne bi trebalo padati direktno na objektiv jer će onda stvoriti nepoželjene refleksije unutar objektiva. Bez frontalnog svetla rezultat je silueta.

Efekt omekšavanja

Pomoću filtera koji proizvode tzv. "soft" efekt fotograf može postići bolju reprodukciju tonova kože. Difuzija je maksimalna kod punog otvora zaslona, a ublažuje se njegovim zatvaranjem. null null

LINK 5

LINK 7

thnx na miljon linkova...malo sam čitao izvuko par novih...hvala još jednom jethro...

prezentiro danas...super prošlo...ouuu jeaaa!! :D